IZDANJA

Sva izdanja Almanaha možete poruciti na sledece adrese:

Email: almanah@t-com.me  
mob: + 382 69 310 585
tel/fax: +382 20 242 593,
  +382 20 225 458
Uplate u korist Almanaha na žiro racun broj:   550-3717-87   sa naznakom knjige koju porucujete.
Knjige se šalju na naznacenu adresu pouzecem.

EPIKA MURATA KURTAGIĆA    

    Zagrebačka zbirka Murata Kurtagića predstavlja bošnjačku epiku kakva se pjevala i izvodila u tradicionalnom obliku na sandžačkom području. Projekat snimanja tradicionalnih epskih pjesama Muratage Kurtagića vodio je moj pokojni suprug dr. Zlatan Čolaković.

    Nakon sabiranja na Bandžovu brdu u prvoj polovici 1989. godine, Zlatan Čolaković je pozvao Murata Kurtagića i njegovu suprugu u Zagreb kako bi pod idealnim uvjetima snimio pjesme ovog vrijednog pjevača. Gospodin Kurtagić se ljubazno odazvao pozivu i zajedno sa suprugom Amirom došao u posjetu, u rujnu. Bilo je to krasno druženje. Zabilježili smo četrnaest epskih pjesama koje je Kurtagić ponajviše naučio od svoga djeda Abduljage. Takoder, ponovno smo snimili pjesmu “Kostreš Harambaša”, i zajedno sa Kurtagićem pregledali sve transkripcije snimljenih pjesama. Zlatan Čolaković je snimke transkribirao i editirao, te precizno označio vremenske pauze u minutama, kao i dužine trajanja pjevačeva pjevanja. U pauzama, sakupljač je vodio kratke razgovore sa pjevačem. Na kraju svake pjesme napisane su bilješke o pojedinim stihovima i frekvencija tvorbe stihova u minuti.

    Radni dio vremena prolazio je brzo. Prije svake pjesme koju smo željeli snimati, Murataga je tiho ponavljao djelove pjesme, pa smo imali priliku vidjeti kako se pojedini segmenti pjesme pamte i tijekom pjevanja povezuju u cjelokupnu strukturu tradicionalne epske pjesme.

    Murat Kurtagić je duboko razmišljao o svijetu epske pjesme. Svaki junak je imao svoje mjesto u radnji i također svoj ocrtani herojski karakter. Mnogi opjevani događaj prvotno predstavlja disharmoniju svijeta, u kome je zavladalo neko zlo, a potom razrješenje i uspostavu harmonije. Izuzetno senzibilan na odnose dobra i zla, odnose koji tvore priču, Kurtagić je heroje moralno ocrtavao u skladu s tradicijom. Kada bi naprimjer veliki junaci Halil i Mujo Hrnjca, koje Kurtagić smatra uzornim, svojim djelovanjima činili nepravdu, tada oni kao predstavnici dobra i zaštitnici naroda ne bi bili u stanju svladati svijet zla. Oni bi naime i sami bili “slabi” na zlo, pa prema tome i njegov dio.

    Murataga se trudio da i u svakodnevnom životu slijedi uzor Halila Hrnjice. Pričao nam je da je kao mladić nabavio odijelo nalik na Halilovu odoru, kakva se u pjesmama opisuje. Pričao nam je također i to da je drugi jedan pjevač, njegov prijatelj, slijedio u svome životu Tala Ličanina kao svoj uzor. Neki među pjevačima sebe smatraju istinskim junacima i trude se da svoj život prožive na najsmisleniji način, a to je herojski život. O podvizima Kurtagićevim postoje mnoge priče koje se raspredaju na sijelima po sandžačkim selima, a neke je od njih zabilježio i tiskao književnik Zaim Azemović.

    Pjevačevo vjerovanje u istinitost priča koje opijeva jest jedna od glavnih komponenata tradicionalne usmene epike. Sam pjevač mora iskreno vjerovati u junaštvo svojih heroja, u opisane događaje, u nadnaravne ili čudesne dijelove priče, kako bi istinito slijedio tradiciju. Tradicionalni pjevač vjeruje u čudesno i ta vjera je dio umjetničke istine izvorne tradicionalne pjesme.

Marina Rojc Čolaković

POLITIČKI ŽIVOT U CRNOJ GORI 1929-1941    

    U našoj istoriografiji postoji relativno malo radova posvećenih problemu proučavanja djelatnosti građanskih stranaka u Kraljevini Jugoslaviji poslije 1929. godine. Ova činjenica nije ni malo slučajna i posledica je, prije svega, stanja arhivske građe koja se odnosi na ovu problematiku, shvatanja smisla, značaja i svrsishodnosti njihovog proučavanja, kao i drugih eleme¬nata koji proizilaze iz okvira shvatanja usmjeravane naučne znatiželje.

    Tragovi djelatnosti pojedinih građanskih stranaka iz ovog perioda, brisani su djelimično u kontinuitetu njihovog djelovanja, dijelom su uništavani u vihoru ratnih razaranja, a ne malim dijelom uništavani su svjesnom ideološkom zastranjenošću neposredno poslije rata.

    Pri takvom stanju izvora, a posebno dugo važećšeg koncepta problema kojima se bavila naša istoriografija, trebalo je dugo čekati tematsko proširenje u okviru istorijske nauke u kojoj bi bila osmišljena i jedna ovakva problematika. Orijentacija ka događajnoj istoriji sadrži u sebi specifičnu komponentu da su mnogi radovi i analize o ovom vremenu, nastali upravo bez rezultata dublje i svestranije analize istorijski poraženih snaga, koje su po svojoj organizacionoj i političkoj moći najprepoznatljiviji elemenat tog vremena.

    Vrijeme uoči Drugog svjetskog rata u istoriografiji je najčešće prisutno kao pojavni oblik procesa koji će u jednom društvenom sukobu kakav je rat izbiti na površinu, a daleko manje je prisutno u kontekstu organski povezane društvene suprotnosti sa svim specifičnostima i karakteristikama tog vremena gdje se neumitna istorijska promjenljivost doživljava ne kao izvor već kao uslov određene pojave.

    Zanimljivi su i pažnje vrijedni napori savremenih srpskih istoriografa, da post/festum posljedica raspada Jugoslavije pokušaju reinterpretirati neka ustaljena istoriografska mišljenja u kontekstu „nove ideološke paradigme“, koja s pravom nastoji kritički preispitati ideološke naslage komunizma, a istovremeno pozicionira ideološku paradigmu unutar „teorije zavjere“ u kojoj sve postaje „enigma“, a posebno onaj dio istorijskih procesa koji potvrđuju kontinuitet srpske nacionalne politike u kojoj nema mjesta za njeno kritičko valorizovanje. Tako sporazum Pavelića i Stojadinovića u emigraciji 1954. postaje „bizaran“ i situiran u kontekst zamešateljstva tajnih službi i opštih kriza, a takva politika se posmatra kao „igra s Pavelićem“.

    Ova konstatacija karakteristična je za predmet našeg interesovanja. Posebno zbog odgovornosti i činjenice da smo period do 1929. godine istražili i objasnili u više objavljenih djela. Samim tim postojala je naučna obaveza da se istraživanja zaokruže, bar do datuma koji čini održivu hronološku granicu. Pri tome, okvir ostaje nepromijenjen, prostor omeđen ali se mijenja društveni ambijent, koji nam je dao za pravo da, umjesto praćenja rada političkih institucija (stranaka), pažnju fokusiramo na sadržaj njihovih aktivnosti (političkih borbi). Navedeni pristup uslovila je dostupnost i raspoloživost arhivskih dokumenata. Izuzev Jugoslovenske radikalne zajednice (JRZ) kao glavne organizovane i politički dominantne grupacije, rad ostalih političkih grupacija nije moguće do kraja rekonstruisati na osnovu dokumentacije koja je nastala njihovim radom, te se rekonstrukcija njihove političke djelatnosti izvodi najčešće posredstvom izvora o njima, nastalih u okrilju neke druge političke organizacije a ne na osnovu izvora koji su ostavili o sebi. Svjesni nedostatka da slika o drugom nastala najčešće kod oponenata ne mora biti realna i objektivna je u krajnjem poželjnija od nepostojanja bilo kakve predstave, prihvatili smo rizik poštujući staro metodološko načelo da se istorija ne može napisati, ona se piše.

    Karakteristike jugoslovenske istoriografije primijenjene na crnogorski prostor ostavljaju daleko manje dileme u tom smislu, jer je jednoobraznost istraživanja na ovom prostoru ovoga vremena još izraženija, a prostor za naslon na prethodna istraživanja skučeniji. Baveći se pretežno naprednim revolucionarnim pokretom, u crnogorskoj istoriografiji se na prste mogu nabrojati oni radovi koji tematski odstupaju od takvog naučnog usmjerenja, kada je u pitanju navedeni period.

    Crna Gora je dio jugoslovenskog prostora i sva zbivanja na njenoj teritoriji nose u sebi refleksiju ukupne jugoslovenske komponente. Specifičnosti karakteristične za ovaj prostor posmatraju se sa aspekta jugoslovenskog promatranja i prosuđivanja. Pod pojmom Crna Gora podrazumijeva se današnji prostor Crne Gore. Teškoće u tom smislu nastaju u slučaju nepodudaranja prostora obuhvaćenog istraživanjem sa teritorijom važeće administrativne podjele u vremenu koje se istražuje. Poznato je da teritorija Crne Gore u ovom periodu ne postoji kao zasebna administrativna cjelina, niti politička jedinica, već se nalazi u slopu Zetske banovine koja je prostorno predstavljala daleko širi pojam. Pored prostora današnje Crne Gore, Zetska banovina je obuhvatala: dijelove Dalmacije, Bosne i Hercegovine, južne i zapadne Srbije, Kosova i Metohije. Niz značajnih dokumenata, od pojedinih izvještaja do statističkih podataka, odnose se na prostor Zetske banovine, čime je otežano, a ponekad i nemoguće, njihovo izdvajanje i primjena na današnje područje Crne Gore.

    Teritorija Crne Gore u ovom periodu ne predstavlja kompaktno područje ni u smislu rasporeda političkih snaga, ni u nacionalnom, pa ni u istorijskom nasljeđu. Usljed toga neophodno je izbjeći naučnu nivelaciju koja nastaje usljed zanemarivanja ovakvih činjenica. Po osobenostima posebnog istorijjskog nasljeđa postoje izvjesne specifičnosti karakteristične za prostor Boke Kotorske, Stare Crne Gore i krajeva oslobođenih poslije 1912. godine. Ne uzimanje u obzir ovih faktora i apstrahovanje nacionalne heterogenosti područja Crne Gore vodi nenaučnom uopštavanju. Konstatacija da, izuzev donekle malobrojne skupine Hrvata u Boki, pripadnici islamske vjere u političkom smislu predstavljaju apolitičnu masu bez znatnijeg uticaja na političke događaje, ne mijenja naprijed navedeni stav. Jer, i apolitičnost može biti indikator stepena političke svijesti i traži svoje naučno objašnjenje. Međutim, pogrešno bi je bilo tražiti u političkom angažmanu najbrojnije nacionalne skupine Crnogoraca.

    Proučavanje političke komponente na području Crne Gore u navede¬nom periodu 1929-1941. godine, nameće kao neophodnu potrebu i dodatnog proučavanja nekih elemenata sociološke i psihološke prirode koji bitno pojašnjavaju sliku političkih procesa i omogućavaju svestranije sagledavanje problema. Društvo u totalitetu kao ideal savremene istorijske meto-dologije sa političkim pojavama kao refleksijom opšeg stanja i kružićima na površini vode koji čine tek jedan (marginalni) pokazatelj u društvu, ne omogućava nam cjeloviti odgovor. U tom smislu pojavljuju se neka bitna pitanja poput onih: šta određuje politički angažman, ličnost ili ideologija, odnosno koga u uslovima ostataka patrijarhalne plemenske komponente slijedi masa? Da li su prepoznatljivi i jasno izdiferencirani opšti i posebni ciljevi u djelovanju raznorodnih stranaka? Šta preovladava u određivanju političke strategije određene grupacije, klasno ili nacionalno? Koliko je uopšte klasna komponenta znak za prepoznavanje i osnov za djelovanje i političko grupisanje na jednom privredno i ekonomski zaostalom području? Da li je snažna socijalna komponenta u Crnoj Gori izraz socijalnog raslojavanja unutar crnogorskog društa ili reakcija na šire jugoslovensko i nacionalno sučeljavanje? Sva ova pitanja imaju svoj smisao u tadašnjim društvenim protivurječnostima u Crnoj Gori. Crna Gora je bila privredno nerazvijeno područje sa brojnom inteligencijom i snažnim radničkim pokretom, tradicionalnim običajnim i moralnim normama koje negiraju politička prevrtljivost, plahovitost i netoleranstnost, plemenska i bratstvenička povezanost koja je često i osnove političke povezanosti. Svi ovi elementi čine ovo područje interesantnim, a ujedno i izuzetno složenim sa stanovišta istorijske nauke. Politički fenomeni u razvoju tog društva su tek jedan (ali veoma bitan) segment tog društva koje ne zna za evolutivnost, proces i pojave dugog trajanja.

Iz predgovora autora

TURBETA I SAHAT-KULE U CRNOJ GORI    

    Bajro Agović se studijom “Džamije u CrnojGori”, Podgorica, Almanah, 2001; kao i objavljenim knjigama: Islamska zajednica u CrnojGori, Istorijski razvoj i organizacija, u izdanju Mešihata 2007; Islamske obrazovne institucije u CrnojGori, Od Mekteba do Medrese, u izdanju Mešihata 2012; Džamije u Crnoj Gori slikom i riječju, u izdanju Mešihata 2013. godine, i više zapaženih naučnih radova na međunarodnim simpozijumima, legitimisao kao seriozan i pouzdan istraživač islamskog nasljeđa na ovim prostorima. Njegovo djelo “Turbeta i sahat-kule u Crnoj Gori”, po svom tematskom, sadržajnom i konceptualnom kontekstu čini originalni rad iz više razloga. Prvo, radi se o predmetu istraživanja profane arhitekture i materijalnih spomenika kulture, koji se u širem civilizacijskom kontekstu vezuju za orijentalno-islamski kulturni krug, dok istovremeno u užem teološkom smislu bi se teško moglo reći da su rezultat dogmatskog tumačenja islama kao vjere. Sam autor, pojašnjavajući sadržaj svog djela s pravom naglašava: “U ljudskoj je prirodi želja da se uspomena na umrlog sačuva i podizanjem trajnijeg obilježja nad njegovim grobom. To je rezultiralo raznovrsnim gradnjama i zdanjima koja su se u tom smislu, kod nas i u svijetu podizala. U islamskoj tradiciji susrijećemo se sa dva osnovna objekta podizana s tom svrhom: nišani nad mezarima, sa ispisanim kamenim epitafima i podacima o ljudima, njihovoj ulozi, o vremenu i istoriji, i drugi vid gradnje - turbeta podizana nad mezarima izuzetno zaslužnih, pobožnih i popularnih ljudi. Turbe je turska riječ, a označava nadgrobnu građevinu, spomenik, kvadratne, ili heksagonalne (šest uglova) kao i oktogonalne (osam uglova) osnove. Najčešće su podizana uz džamiju zadužbinara. Građena su punim obimnim zidovima, pokrivena nekada olovnom kupolom, nekada četvorostranim krovom otvorenog ili zatvorenog tipa. Nerijetki su primjeri da su podizana i na grobljima ili na mjestu pogibaoca. Otvorena turbeta imaju 4 do 6 kamenih stubova, spojenih zidanim lukovima koji nose nizak osmostrani ili šestostrani cilindriični dio, s prozorima koji se, radi osvjetljenja, umeću na kupolama između gornje kape, polulopte i donje osnovice koja nosi cijelu konstrukciju. Turbeta zatvorenog tipa, po svom prostornom rješenju, slična su džamijama, mada im osnova i oblik nije uvijek kvadrat, nego osmougao ili šetougao. Kod nas susrijećemo i turbeta koja imaju i četiri stuba koja nose kupolu, kao i ona koja nijesu pokrivena, ali su sa otvorima na zidinama (perforacionim zidovima)."

    Koristeći se raznim izvorima od starih natpisa i zapisa, do istraživanja na terenu autor obrađuje: TURBE U PODGORIČKIM LIVADAMA, TURBE NA ŽABLJAKU CRNOJEVIĆA, TURBE HADŽI MEHMED-PAŠE OSMANAGIĆA U PODGORICI, TURBE ŠEJHA MEHMEDA UŽIČANINA U ROŽAJAMA, TURBETA U ULCINJU (METERIZIMA, TURBE ŠAHIT NA VRH PAZARU, TURBE MURAT DEDAJ, RESULBEGOVIĆA TURBE, TURBE PULTI, TURBE FANIT, TURBE U NOVOJ MAHALI, TURBE KOD PAŠINE DŽAMIJE), HASAN DEDINO TURBE U BARU, DJEVOJAČKO TURBE, PODGRAD BAR, MUSTAFA DEDAJ TURBE U STAROM BARU, TVRĐAVI, HAJDAR-PAŠINO TURBE /Radulići kod Bijelog Polja, TURBE U NEDAKUSIMA, TURBE U PALJUHU kod Petnjice, TURBETA U PLJEVLJIMA (TURBE ŠEJH MEHMEDA OSMAN SAKA BABE, TURBE NA JALIJI, TURBE KOD RIZVANIJA DŽAMIJE, TURBE KOD HUSEIN-PAŠINE DŽAMIJE), ŠEJH MUJAGINO TURBE U KRŽAVI-BUKOVICA, TURBE U GUSINJU TURBE MEHMEDA AKOVE itd.

    Autor s pravom zapaža da su turbeta ne samo nadgrobni spomenici, već i mjesta stvaranja religioznog kulta, te da su zanimljivi i kao izraz graditeljskog nasljeđa koje potvrđuje specifično izražavanje, prenošenje i trajanje islamske filozofije o prolaznosti života. Drugi dio knjige posvećen je sahat-kulama, specifičnom obliku orijentalnog nasljeđa. Sahat-kule su visoke građevine, četvorne osnovice, zidane najčešće kamenom i pokrivene šatorastim krovom. Ispod krova se najčešće nalazi vijenac, a ispod njega četiri otvora okrenuta na sve četiri strane, gdje se nalazi sat sa napravom za otkucavanje vremena. Satovi su spojeni sa zvonom. Osim ta četiri, na sahat-kulama se javljaju i otvori u vidu puškarnica, koji su raspoređeni od podnožja do vrha objekta. Ovi otvori imaju zadatak da propuste svjetlosne zrake u unutrašnjost objekta i osvijetle strmo drveno stubište kojim se dolazi do satnog mehanizma. Stubišta, postavljena uz zidove, imala su na kutovima podeste. U urbanism varošima sahat-kule su zauzimale dominantno mjesto, a rad sahat-kula je imao važnu ulogu. Prema odbrojavanju kazaljki na sahat-kuli, građani su se upravljali i znali: kada će se probuditi i početi sa svakodnevnim poslovima u: kući, radnji, trgovini, bašči, njivi, puštanju stoke na ispašu, vraćanju sa ispaše, kada je muža, raspored dnevnih objekata, kada će se zapostiti uz Ramazan, kada omrsiti, jesti, kada je vrijeme za namaz, kada je vrijeme odvajanja noći od dana (sabah-akšam), i po njima su navijali kućne i džepne časovnike.

    Od sahat-kula u Crnoj Gori posebno su obrađene: SAHAT-KULA U HERCEG NOVOM, SAHAT-KULA U BARU, SAHAT-KULA U ULCINJU, SAHAT-KULA U PODGORICI, I SAHATKULA U PLJEVLJIMA. O svim istraživanim objektima, pored istorijata, nastanka, opisa izgleda, podataka o graditeljima, dati su i precizni podaci dobijeni terenskim istraživanjima (dimenzije, stanje objekta). Nesumnjivo da se radi o važnom i značajnom istraživačkom poduhvatu i svjedočanstvu o prožimanju različitih kultura i uticaja na prostorima Crne Gore. I zato mi čini zadovoljstvo da ovo djelo svesrdno preporučim za objavljivanje. Ovim djelom će izdavač pokazati kontinuirani interes prema specifičnom segmentu islamsko-orijentalne kulture, a autor ponovo pokazati i dokazati da je svaki napor iz redova kreativne i stvaralački orijentisane uleme vrijedan pažnje kao konkretan doprinos tradiciji i kulturi kojoj je posvećen radni vijek. Bajro Agović je svojim knjigama i stvaralaštvom sebe označio kao plodnog i korisnog stvaraoca koji treba da čini čast i zajednici kojoj je pripadao i ukupnoj javnosti.

Šerbo Rastoder

MUSINA JAMA    

    Prva knjiga Ćamila Ramdedovića Musina jama je najoriginalnija knjiga koju sam imao prilike preporučiti pažnji čitalaca. Naime, ona je ne samo napisana nego, očito i ispjevana! Epski govor jedino i priliči jednoj tako ekskluzivno-epskoj temi kakva je tragedija svatova koje je pešterska mećava kobno usmjerila u ralje Musine jame. A Ćamil Ramdedović je sjajan pripovjedač i veliki pjevač epskih pjesama. Dobro je i pravo je što se baš odlučio da ovu tragediju sačuva kroz pripovijedni zapis. Niko to ne bi bolje uradio od njega. Samo je on imao i smjelosti i dara da poveže u isto predivo i usmeni govor i epsku pjesmu i da iz tog prediva satka ovu jedinstvenu poemu, pripovijest i dokument o tom nejverovatnom događaju koji je jedinstven ne samo u analima velikih tragedija, nego i kao književna tema. I kao dokument, ova knjiga je sasvim izuzetna. Njen izvor je umjetnička inspiracija, njena potvrda rađena je na osnovu iskaza ljudi koji pamte ovu priču i prenose je sa koljena na koljeno, ljudi od kojih su mnogi stogodišnjaci bistra uma i sigurnog pamćenja; uz to, Ćamil Ramdedović prilaže i niz fotografija, ne samo ljudi i lokacija nego i zlatne niske sa nevjeste koja je poginula u Musinoj jami. Ćamil čak detaljno rekonstruiše put kojim je, kroz ruke više vlasnika, prolazila zlatna niska, do danas jedina identifikovana materijalno, nakon višedecenijskog upornog traganja.

    Ujedno i priča i roman, i epska pjesma i dragocjen dokument, knjiga MUSINA JAMA Ćamila Ramdedovića predstavlja i zanimljiv autorski prilog i autentično djelo u kom je kombinirana tradicionalna bošnjačka usmena književnost sa savremenim narativnim tehnikama, i značajno istorijsko i etnološko svjedočanstvo. Pred nama je po mnogo čemu jedinstvena knjiga koju izdavaču svesrdno preporučujem za štampanje, a najširoj publici za proširenje znanja, vidika i uživanje u čitanju.

Ferid Muhić

SEBE RADI    

    SEBE RADI, zbirka pjesama – prvijenac Dženete Čuturić Kalamperović, počinje pjesmom Kreni, indikativnog naziva, uvodeći nas u poetski svijet autorke, njenih duhovnih kretanja, želja, sumnji, htijenja, istovremeno pokrećući osebujan senzitivni rakurs najintimnijih čitaočevih sopstvenih preispitivanja. Zbirka predstavalja svojevrsni omaž životu, ljubavi, čovjeku. Čovjeku, čiji je život smisaon samo u kohabitaciji s drugim, u ljubavi... “Osjećaj sam ne opstaje, gdje si...“ Simboličko čvorište oko kojeg autorka gradi i razvija svoj znakovno/značenjski diskurs determinisan je jezgrovitim pojmovima – oči, ruke, nebo, oblak, stijena, kamen, suza, kap, haljina, štikla, linija, kiša, osmijeh, sunce, mjesec, molitva, san, dlan... To su simboličko-metaforička polazišta širokog spektra psiholoških stanja i kontemplacija kroz koje nas autorka kreće – ljubav, samoća, sreća, bol, tuga, tišina, istina, laž, igra, neodlučnost, čekanje, strepnja, strah, nada, sumnja, nemir... Ipak, čini se, da su „svevideće“ i svereflektujuće OČI, taj determinišući supstrat/filter svih opažaja, doživljaja, stanja... Naravno, misli se na oči čiji pogled zadire u nutrinu bića, pojava, na poglede duha koji naziru/ nadziru stvari iznutra...„...Oči su tvoje odavno tvoje, oči ja tvojim imenom zovem, očima gledam, očima pričam, oči su prestale da se boje istine žive da su tvoje...moja duša oči zatvara... oči bez očiju... ako oči otvoriš u vene ćeš ući, u dušu bez kucanja, vrata su otvorena...“

Anastazija Miranović

ROŽAJSKI KRAJ    

    Otkrivajući svijet, svaki čovjek zapravo otkriva sebe i svoje mjesto medu mnoštvom koje ga čini. Koliko god da je svijet malen, on je u isto vrijeme i duga staza koju valja preći i na njoj upoznati sebe i one oko sebe. Mudraci su davno kazali da putevi u ljudskim životima i postoje da bi ljudi stizali tamo gdje su pošli. Kada uz to svijet i puteve sagledavamo očima ljubavi, koje su prozori duše onda nam postaje sasvim jasnije zašto su pred pojedinim ljudima putevi široko otvoreni, izazovni i jedinstveni. Sudbina da hodi upravo takvim putevima data je i Halilu Markišiću, profesoru, humanisti, sanjaru i vizionaru, čovjeku koji je rođen u Plavu, ali i čovjeku koji je najveći dio svoje životne enrgije posvetio, rekli bi smo bez ikakvih ograda, svojim Rožajama. Pokazao je to Halil i svojim novim pregnućima, sa svoje dvije nove knjige, neobične po mnogo čemu. Kažemo knjige, a sigurno nećemo pogriješiti ako kažemo da se radi o dobrima koja su svakako zaslužila da zadobiju karakter opštosti. Prva od njih ima naslov Rožaje - slikom i riječju kroz stoljeće, a druga Rožajski kraj - putovanje kroz stare foto-albume. Dakle, iz samih naslova sasvim je jasno da se i ovoga puta Markišić potrudio da nam Rožaje i njegovu okolinu preko starih fotografija ponudi "kao na dlanu", da nam otkrije sve one male tajne koje znaju samo pojedinci i tako nam ovaj kraj sasvim približi. Znao je on daje bolje jednom nešto vidjeti, nego sto puta čuti priču o tome. Razlog više da pristupi ovakvom poduhvatu leži i u činjenici da je fotografija danas nezaobilazna oblast umjetnosti kada je u pitanju bilo koji vid vizuelnog sagledavanja prošle i sadašnje stvarnosti. U prvopomenutoj knjizi pored starih fotografija, istina, ima i nešto teksta, tek toliko da nam fotografiju učini bližom. U koricama pod drugim naslovom date su isključivo fotografije. Dato je čitavo jedno bogatstvo, čitav jedan život grada i onoga što gaje činilo i čini. Dovoljno je reći da se Markišić sa priloženih oko 1.833 fotografije, predstavio i legitimisao kao pasionirani sakupljač i kolekcionar. Za iskusnije i pronicljivije posmatrače ponuđene fotografije biće pravo malo izvorno bogatstvo. Tu na priloženim fotografijama su stare nošnje, stare kule i kućerci poneka ćuprija, lica kojih više nema, ulice koje su preoblikovane i preuređene, radnje i natpisi davno nestali, komadi davno korišćenog namještaja, obuće, pokućstva... A sve je tu da nam Rožaje i njegovi mještani postanu bliži, jer posmatrajući sve priloženo na okupu, nešto od te ljepote i patine kojom je prekrivena, mora postati naše. Dvije knjige, dvije slikovnice, dva albuma ili dva neobična medaljona koja nam je darovao Halil Markišić, zasigurno pokazuju put kojim se ponekad valja zaputiti, kojim treba ići da bi se stiglo do nečeg dragocjenog, do nečeg što nam je blisko kao kuća u kojoj živimo, kao vazduh koji udišemo. Markišić nas u „rožajski svijet" uvodi prisno, spontano, sa neskrivenom željom da nam sve ono što gledamo nesebično podari, da nam to postane drago poput dragog kamena. Koliko god je Markišićev izbor subjektivan u pogledu ponuđenog, sasvim sigurno bi se moglo reći da su ova dva foto sazvježđa koja su pred nama nesvakidašnja mapa grada i njegovih stanovnika, jednom riječju svijet koji zadivljuje.

Zbog svega navedenog na kraju se usuđujemo reći da Markišić kao putnik zna kuda se zaputio, a samo kada čovjek ima cilj on nađe i put. Među zvijezdama njegovih sazvježđa, čini nam seje iako ne izgovorena, a ono sasvim jasna poruka - Rožaje ima svoju dušu: Treba je otkriti i spoznati, a kada toga postanemo svjesni u Rožajama je lijepo živjeti.

Sait Š. Šabotić

ROŽAJE SLIKOM I RIJEČJU KROZ STOLJEĆE    

    U sjeveroistočnom planinskom dijelu Crne Gore, na tromeđi Crne Gore, Srbije i Kosova prostire se rožajski kraj. U samom centru rožajskog kraja, na obalama rijeke Ibra, gdje se nekada završavao lednik sa planine Hajle, u divnom predjelu livada i šuma, nalazi se grad Rožaje.

    Rožaje na današnjoj lokaciji zasnovali su Osmanlije, na ruševinama nekog pređašnjeg utvrđenja, koje se nalazilo na terasi između Ibra i Lovničke rijeke, na mjestu gdje se sada nalazi Osnovna škola „Mustafa Pećanin". To se utvrđenje sastojalo iz kule i nekoliko manjih zgrada opasanih dosta visokim zidom. Oko tog utvrđenja islamizirani Keljmendi podizali su svoje kuće i izgradili Gornju čaršiju (20,357). Tu je sultan Murat IV podigao prvu džamiju 1629. godine, čije ime ona i danas nosi. To je prva džamija podignuta u rožajskom kraju.

    Muslimani porijeklom iz Kuča napravili su svoju džamiju u prvoj polovini 19. vijeka, koja se po njima zove Kućanska džamija ili Donja džamija, a njihova čaršija Kučanska, ili Donja čaršija, protezala se od te džamije pa do mosta na Lovničkoj rijeci. Prema tome, potomci doseljenih crnogorsko-albanskih plemena Kuča i Keljmenda, ovdje islamizirani i vremenom formirani kao bošnjački narod, graditelji su starih Rožaja. U ovoj maloj dolini, između cvjetnih brda, u moru tamnih četinarskih šuma, svojim sredstvima i bogatstvom stečenim bavljenjem stočarstvom, u uslovima feudalne Osmanske imperije, podizali su kuće, čardake, kule, džamije, dućane i hanove. Njihovim graditeljskim umijećem bili su zadivljeni putopisci Ami Bue, mis Irbi i mis Makenzi, botaničari Karlo Bošnjak, Fran Kušan i Nedeljko Košanin, zaljubljenik u Prokletije akademik Branimir Gušić iz Zagreba, književnik Grigorije Božović i drugi. O takvim Rožajama, koje je bilo očuvano do prije tridesetak godina, arhitekta i istoričar arhitekture iz Beograda Jovan Krunić zapisa:
    „Rožaje grad muzej, u divnom predjelu livada i šuma. Grad kome daju karakter brvnare, kojima je posljednji majstor oblika - vrijeme dao svoj pečat, patinu. Grad isto tako jedne svojstvene urbanističke kompozicije: ne jedna prosta cjelina, nego zbir cjelina: djevičanski čist, jedva načet početkom propadanja pojedinačnih kuća ili kvarenjem nove izgradnje".

    Danas, takvo Rožaje možemo vidjeti samo na izblijedjelim fotografijama, u starim knjigama i časopisima ili na platnima zavičajnih slikara. Nema više stare Ganića kule u kojoj su Ganići i druge rožajske age i begovi donosili važne odluke, ne samo za Rožaje, već i za čitav Sandžak. Zauvijek su nestale mnoge kule, čitavi stambeni kompleksi i ambijenti, kao i najveći broj tipičnih varoških kuća rožajskog tipa.

Iz predgovora autora

CRNA GORA KARADAG    

    Studija koja je pred vama predstavlja originalan pokušaj da se na razumljiv i popularan način turskom čitaocu prikaže cjelokupna hiljadugodišnja istorija Crne Gore u vertikali istorijskog bitisanja od početaka do danas. Ovakav zahtjev, pored toga što je neuobičajan je i vrlo ambiciozan. Podsjetimo se, prvu Istoriju Crne Gore napisao je vladika Vasilije Petrović i objavio je u Petrogradu 1754. godine. Od tada do danas se na prste mogu izbrojati sinteze sa istovjetnim naslovom, što je i razumljivo, s obzirom da ovakva vrsta sinteze podrazumijeva izuzetno poznavanje problematike, sposobnost sintetizovanja i uopštavanja i razumijevanje istorijskih procesa u dugom trajanju. Tek nekoliko autora se u posljednjih 100 godina usudilo potpisati ispod naslova „Istorija Crne Gore“ (Jagoš Jovanović 1947, grupa autora 1967, Andrijašević, Rastoder, 2006). I vjerovatno je svakom od njih motiv za pisanje sličnih djela bio bitno različit od motiva gospodina Akkana Suvera. Naime, Suver ne sakriva motiv za pisanje ove studije i nalazi ga u činjenici da je Crna Gora imenujući gospodina Akkana Suvera za počasnog konzula, istome učinila čast i ujedno isprovocirala potrebu da se autor pokuša odužiti na ukazanoj časti, time što će turskom čitaocu (koji inače u prosjeku vrlo malo zna o Crnoj Gori) omogućiti da stekne površan uvid u istoriju Crne Gore. („Ova knjiga je zahvala to što je Republika Crna Gora pokazujući veliko povjerenje 18. juna 2008. godine u Turskoj imenovala mene za počasnog konzula Crne Gore. Republici Crnoj Gori koja je mojoj malenkosti pokazala veliko interesovanje htio sam uzvratiti time što sam ovom knjigom našem (turskom) narodu pokušao pružiti mogućnost da upoznaju prijateljski crnogorski narod“). I ovim gestom se pokazuje jedno nepotvrđeno pravilo iz istorije crnogorske diplomatije. Naime, institucija „počasnog konzula“ je poznata u njenoj diplomatskoj praksi još od kraja XIX i početka XX vijeka. U dramatičnim danima s kraja Prvog svjetskog rata, neki od tadašnjih počasnih konzula, inače strani državljani, su pokazali toliku ljubav i privrženost Crnoj Gori (Aleksandar Divajn, Luigi Criscoulo i dr. ) da će Crna Gora teško uspjeti da im se oduži na pravi način.

Iz predgovora Šerba Rastodera

POVRATAK U SCHWARZER BERG    

    Miro. Miro iz Bosne. Luđak, pjesnik, kontroverzni ratnik. Jedino ne znam šta je: Samir, Miroljub, Miran? Svašta može biti Miro iz Bosne. Sjedimo u stanu na dosta problematičnoj lokaciji, u ilegali, između nas samo plavičasti dim od sarajevske „Drine". Već je bolestan, nervno rastrojen - gotov. Jedina svijetla tačka, što kao sunce sija u iskričavoj tami He-ssena, jeste njegova zbirka pjesama: Što nije svojstveno bosanskim narodima. Negdje je pročitao, ili čuo od nekoga, da je raspisan književni konkurs, provincijskog Doma kulture, ambicioznog amaterskog književnog kluba ili nekog trećeg, nije mnogo ni bitno. Radovi se šalju u tri primjerka, potpisani šifrom. Razrješenje šifre treba poslati u posebnoj koverti. Zvuči korektno kao i u svim konkursima. Davaće i nagrade; prvu, drugu, treću..., veli Miro. Samo ne zna šta su nagrade, moguće je da su pare, diplome ili nešto mnogo vrijednije nego što su pare i diplome, štampače se i zbornik prispjelih radova. Eto, nastavlja, ako i ne bude nagrada vrijedi pokušati.

    Ranije se nije bavio pisanjem ali je, napominje, u osnovnoj i srednjoj školi uvijek bio dobar iz srpskog, za pismene zadatke ima nekoliko pohvala sa opštinskih takmičenja. Zapravo nema ih, sve je izgorjelo u njegovom sarajevskom stanu. Ni sada ne zna šta mu je bilo da napiše knjigu, jednostavno, sjeo je za sto i ispisao stihove, meni skoro savršene, ali on i dalje sumnja da su riječi sa papira njegove...

Početak romana

KULTURNO-ISTORIJSKO NASLJEĐE PLAVSKO-GUSINJSKOG KRAJA    

    Ova knjiga je autorovo lično viđenje kulturno-istorijskog nasljeđa plavsko-gusinjskog kraja i pokušaj da se građa o tom nasljeđu na jednom mjestu objedini i sistematizuje. Pri obradi brojnih objekata toga nasljeđa, zbog nedostatka pisanih izvora, autor se oslanjao na kazivanja starijih Plavljana i Gusinjana. To je razlog da o pojedinim objektima kulturno-istorijskog nasljeđa nema dovoljno podataka, ili su oni nepotpuni, a konstatacije o njima nedovoljno precizne.

    Knjiga ima za cilj, pored ostalog, i da:
- omogući čitaocu da se na najefikasniji način upozna sa kulturno-istorijskim nasljeđem ovog kraja,
- da podsticaj institucijama i istraživačima iz ove oblasti da se aktivnije uključe u proučavanje kulturne istorije plavsko-gusinjskog kraja,
- bude javni poziv lokalnim i državnim institucijama koje se bave zaštitom kulturno-istorijske baštine, da zaštite i obnove najreprezentativnije objekte ovog nasljeđa,
- podstakne vlasnike kula i tradicionalnih kuća da ove objekte obnavljaju i čuvaju, jer je to trag postojanja njihovih predaka na ovom prostoru i sjećanje na njihovu prošlost,
- omogući bolju valorizaciju kulturno-istorijskog nasljeđa ovog kraja u turističke svrhe.

    Knjiga je napisana pretežno faktografski, sa uvjerenjem da kulturno istorijsko-nasljeđe plavsko-gusinjskog kraja pripada prvorazrednoj kulturnoj baštini Crne Gore i da zaslužuje veću brigu i zaštitu. Kod opisa pojedinih objekata, u tekstu je, ponegdje, moralo biti ponavljanja, jer je tekst samo neophodna dopuna fotografijama. To omogućava čitaocu da i ne čitajući sve, niti čitajući redom, bliže upozna objekte kulturno-istorijskog nasljeđa za koje je zainteresovan.

ZNALI STE    

    Ovo je dio mojih tekstova koji su objavljeni u Monitoru, Liberalu i Almanahu, od 1991. do 2011. godine. Bile su to strašne godine ljudskog posrtanja. Zločina i ravnodušnosti. Mnogi od onih koji tvrde kako, dok je gorio Dubrovnik i ubijana Bosna, nijesu znali o čemu se radi, besramno lažu. „Neznanje" je bilo samo ovlaš maskirano pristajanje na zločin.

    Oni koji su organizovali trijumf zla, sada organizuju zaborav. Sijanjem minskih polja laži o minulom ratu pripremaju teren za buduće zločine. Oni koji su Bošnjacima priredili pakao ovog svijeta, sada bi da im propisuju ispravno ime. To je zlokoban znak: Bošnjaci opet mogu biti žrtva tuđih laži, ali i samoobmana.

    Pripadanje crnogorskim medijima koji su prkosili zlu, pripadanje crnogorskom antiratnom pokretu i pripadanje Almanahu, prvom organizovanom sjećanju Bošnjaka u Crnoj Gori, bili su moja posljednja linija odbrane vlastitog smisla.

   Ovi su tekstovi moje odbijanje da budem bespomoćna žrtva. U njima se nalaze i sve moje nade i iluzije. Naravno i loše procjene događaja i ljudi. Osobito ljudi.

    Ovo je moja molitva za oprost što nijesam znao, što nijesam mogao i što nijesam učinio više.

Iz uvoda autora

DRUGO IME SNA    

    Izbor poezije DRUGO IME SNA Sadika Idrizi Aljabaka, čija je okosnica zbirka poezije MUHADŽIRLUK, ostvarena u izvornom goranskom govoru i u prevodu na bosanski jezik, je kompaktna poetska cjelina u kojoj pjesnik na iskren i doživljen način promišlja tragičnu i bolnu sudbinu goranskih ali i jugoslovenskih muhadžira, koji su zbog izmijenjenih i zaoštrenih istorijskih i drugih uslova morali da napuste svoja vjekovna ognjišta i da seobom u Tursku postanu žalosni i nesrećni muhadžiri.

    Ova zbirka pjesama je ostvarena u živim i sugestivnim slikama, novim i nerabljenim metaforama, u modernoj fakturi i slobodnom stihu, što govori da je Sadik Idrizi Aljabak nadaren pjesnik koji u kolektivni udes svoga naroda useljava ne samo spontane emocije, već i zavidnu sumu poetskog umijeća. Suptilnom poetskom analizom ovaj pjesnik iz pjesme u pjesmu popunjava mozaik slika koji čini ovu temu vrlo aktuelnom i stvaralački zahvalnom. Aljabak vješto i nenametljivo, mekim poetskim amalgamom, veže lična osjećanja i kolektivne traume, stvarajući tako poeziju vehementnih životnih sadržaja, koji su mnogo više od pukog poetizovanja stvarnosti. Valja napomenuti da su ove pjesme tek u izvornom goranskom govoru, kao ptice u svom gnijezdu, a da i najbolji prevod, kako neko reče, "liči na prevrnuti kaput".

    MUHADŽIRLUK je dio sudbine koja boli i traje. Sadik Idrizi Aljabak je njen svjedok i pjesnik.

Husein Bašić

BOŠNJACI U LUKSEMBURGU    

    … iz književne produkcije „Almanaha“ izlazi zanimljiva fotomonografija Faiza Softića, pod naslovom „Bošnjaci u Liksemburgu“. S obzirom da ga je vihor rata i sudbine odveo u beneluški Luksemburg, autor je iskoristio tenutak da se čitaocima i kulturnoj javnosti predstavi ovom knjigom. Tematika je veoma zahtjevna i, osim spisateljskog dara, zahtijeva empirisjki angažman i konsultovanje adekvatne historijskodokumentarne građe koja je bila potrebna da se knjiga upotpuni i uobliči, i da u okvirima historijskog kaleidoskopa dobije potrebne atribute validnog izvorno-demografskog i faktografskog štiva. Razlog je veliki broj Bošnjaka koje je igra sudbine odvela na zapadno-evropske prostore, u jednu od najmanjih, a ujedno i najljepših zemalja razvijene Evrope, Luksemburg. Treba li koga podsjećati da je među današnjim Luksemburžanima - Bošnjacima mnogo onih koji su se tamo obreli iz sigurnosnih, ratno-huškačkih i drugih razloga. U ovom slučaju, oni su uglavnom, permanentno bezbjednosne, a najmanje ekonomske prirode. Svi mi koji smo okusili muhadžirski zalogaj, shvatili smo da se tamo putovalo „iznutra“ iz sebe, iz neobjašnjivih duševnih i nacionalnih strahova, i da spoljašnji, nepoznati prostor u koji se odlazi nema nikakve veze sa time. Oni koji ovaj bošnjački izbjeglički fenomen podvlače ispod pohabane floskule „trbuhom za kruhom“, nisu sebe oslobodili pakosti i saosjećanja sa svojim dojučerašnjim susjedima. Istim onim, koji su reze i brave na svojim kapijama pozaklapali, ostavivši nepokošena i neobrađena polja i otisnuli se u daleki bijeli svijet. Pravo je mjesto uvijek ono na kome čovjek odrasta. To u ovoj knjizi najbolje osjeća Faiz Softić, autor ove značajne knjige. On neće propustiti priliku da o tome ovom prilikom podrobno piše, uprkos utisku, da je nesnošljivost zalogaja tuđine lična ljudska stvar, a „daljina“ samo druga riječ za putovanje u jedan nepoznati svijet koji se u ovom slučaju zove Luksemburg…

    Čitajući ovu knjigu osjećamo tu neraskidivu bliskost ovih ljudi sa zavičajem. To je osjećaj koji miluje dušu. I sve je to u zemlji gdje je nostalgiju moguće liječiti internetom, i vizuelnim medijima, koji sve daljine stapaju u objektiv kamere i miris zavičaja i rodne grude prinose na sobnu tablju. A otud negdje, iz haber kutije na polici, odliježe glas i slika uhodanog novinara. Istog onog koji svojim gledateljima prenosi selame iz zamalja svijeta. Selami i one u Luksemburgu, i tako spaja udaljene bošnjačke svijetove. A to nas navodi na istinu, da daljine ne postoje, jer „nema veće planine od kućnoga praga“!

    Vođeni Bašeskijinom maksimom, da „ono što nije zapisano izblijedi“ s pravom možemo konstatirati da je Faiz Softić ovom knjigom postigao željeni cilj. Knjiga je veoma prijemčiva, veoma naša i veoma iskrena. Ona fenomen izbjeglištva ne generalizira, već kao fotomonografska publikacija ovog žanra apostrofira njegovu posebnost. Dugo i budno slijeđenje života i emanacije duha Bošnjaka podno luksemburškog dijela horizonta pretočeno je u fotografski zapis. Potpuno prijemčiv ugao promatranja, duboka smisaonost i argumentacija, doprinose da ova monografija, odabranom čitalaštvu, ponudi realnu sliku života našeg svijeta u Luksemburgu. Ona nije u stanju da potpunije odgonetne pitanje: šta čoveka u tuđini najviše vezuje za rodnu grudu, a šta ga zadržava da se u nju ne vrati?!

Redžep ŠKRIJELJ

SAJCO OD ROŽAJA    

    Knjiga „Sajco od Rožaja" predstavlja želju i napor njegovih najbližih da ostave pisani trag o bratstvu Dedeica, o njihovom porijeklu, životu, preseljavanjima, promjenama religija i svjetonazora, sa posebnim akcentom na Saita Dedeica, zvanog Sajco.

    Ispunjavajuci tu želju, uz osjecaj bratskog duga, uložio sam znatan napor da prikupim podatke o bratstvu Dedeica, posebno o Sajcu. Nažalost, malo je pisanih tragova o našem, kao i o mnogim drugim bratstvima rožajskog kraja. Jedna legenda govori da je najstariji zavicaj bratstva Dedeica selo Dedaje, kod Skadra, i da su se odatle preselili u Kotor. Od doseljavanja u Kotor (1326. godine), pa do danas, postoje vrlo oskudni pisani podaci o bratstvu Dedeica, na koje sam se, kao autor ove knjige, oslanjao. Pored pisanih podataka, služio sam se i kazivanjima starijih ljudi iz ovog kraja, Saitovim saplemenicima, savremenicima, poznanicima kao i licnim sjecanjima.

    Iako u Rožajama izlazi „Zbornik", casopis posvecen istraživanju istorije Rožaja, u kojem su se mnogi intelektualci bavili naucnoistraživackim, etnološkim i drugim temama (rahmetli Alija Matovic, prije svih), ipak nedostaje obimnija istorijska grada koja bi poslužila za izradu ove i slicnih knjiga koje bi pomogle buduce izucavanje i prezentaciju veoma slojevite kulture i istorije stanovnika ovog kraja.

    Pisanje knjige ovakvog sadržaja je jedan od rijetkih pionirskih pokušaja u rožajskom kraju da se ostavi zapis o jednom covjeku, a u tom kontekstu, i o jednom plemenu. Porodicno stablo istaknuto u ovoj knjizi nije, nažalost, zbog nedostatka podataka i vremena moglo obuhvatiti kompletan rodoslov bratstva Dedeica.

    U pisanju ovog rodoslova oslanjao sam se na kazivanja ljudi i na to dokle njihovo pamcenje doseže, što nije dovoljno i što se u narednom periodu može upotpuniti.

    Opredijelio sam se da u rodoslovu istaknem do sada istražene i vjerodostojne podatke od perioda Muja Dedeica, koji je živio u Zakamenju.

    Ovom prilikom nije mogao biti uraden potpun rodoslov za Dedeice koji su u Zakamenju živjeli i prije Muja Dedeica, niti za sve Dedeice koji su se odselili u Biohane kod Tutina.

Iz autorovog Uvoda

ULCINJ U OSMANSKOJ IMPERIJI    

    "Djelo Mustafe Canke Ulcinj u Osmanskoj imperiji predstavlja koristan, zanimljiv poduhvat sa uspješnom i svojevrsno zaokruženom realizacijom u sklopu jedne knjige... Uvjeren sam da je ovo djelo znacajan doprinos gradu i da ce kao takvo izazvati interesovanje citaoca danas i sjutra, ovdje i šire."
Prof. dr. Ruzhdi Ushaku

    "Ova knjiga predstavlja dosad nadetaljnije istražen period tri stoljeca duge osmanske vladavine u Ulcinju. Pisana je veoma lijepim jezikom i stilom i svakako ce pomoci obogacenju turisticke ponude ovog jedinstvenog grada, kao i ucvršcenju njegovog identiteta."
Dr. Olga Zirojevic

    "Knjiga Mustafe Canke Ulcinj u Osmanskoj imperiji je upravo kao i Ulcinj: besmrtna, šarolika, interesantna, misticna, nesvakidašnja... Iskreno se nadam da ce ona krasiti svaku ulcinjsku porodicu, da ce je citati sve generacije i da ce postati abeceda razumijevanja naše slavne istorije."
Mr. Dritan Abazovic

CRNOTURCI - SAN I JAZIJA   

    Ovaj Bašicev roman se može nazvati modernim, nadrealistickim, metafizickim, psihološkim, romanom usamljenosti i apsurda.

    Po sebi on je izuzetno književno, umjetnicko ostvarenje, na žalost, još uvijek nedovoljno procitano i strucno valorizovano.

    Uz romane Mihaila Lalica, Camila Sijarica, Milovana Ðilasa, Borislava Pekica, Mirka Kovaca, Jevrema Brkovica ovaj roman Huseina Bašica spada u najviše domete crnogorske i južnoslovenske romaneskne proze.

    Roman Huseina Bašica Crnoturci – san i jazija je vrlo složeno umjetnicko djelo i s formalne i sa sadržajne strane, znacenjski polivalentno a estetski slojevito.

    Ima vrlo zanimljivu spoljašnju i unutrašnju kompoziciju. Strukturirano je iz 36 segmenata ili poglavlja, u kojima kazivanje tece paralelno. Poglavlja se naizmjenicno smjenjuju – jedna prate Jašara Kuca koji ostaje u starom zavicaju, svoj na svome, ali obezdomljen i sveden na gradanina dragog reda, pod pecatom sudbine i njene tragicne ironije koja se poigrava njime, njegovom porodicom i narodom koji je izgubio egzistencijalni oslonac, dok druga poglavlja, prate njegovog brata Jakuba sa svojom porodicom koga je šorak zapao, po nekom fatalistickom imperativu, da ostavi svoje ognjište, da se iseli i savije svoje gnijezdo u “obecanoj zemlji” Karabaku, koja se nalazi negdje u Turskoj, u Maloj Aziji, na drugom kontinentu.

    Medutim, i put ostanka i put odlaska su poplocani uzaludnim nadama. To je sudbinska slijepa ulica koja nikud ne vodi. Ona se slijepo završava. Iz nje nema izlaza. Oba brata su osudena na tragican kraj – Jakub na zid sudbine ispred koga on cuva tragove postojanja kuckog karavana, kucke grobove kao jedine tragove postojanja u tudem svijetu – izmedu surove jave i košmarnih snova. San i java se miješaju. San postaje java a java san. Jakub ne zna šta sanja a šta mu se dogada. Jašar, njegov brat, koji se odlucio, po volji šorka, u sprezi slucajnosti i nužnosti, da se vrati iz Taslidže u Nikšic, u svoje gnijezdo, koje nalazi rastureno, ide istim tim putem, ali suprotnim smjerom. I njegov put je slijepa ulica – corsokak. Na njegovom jednom dijelu je Karadag a na drugom Karabak. Izmedu se odvija život, u corbudžaku egzistencije u kojoj je covjek, voljom nekih viših sila, istorijskih i metafizickih, osuden na obeskorijenjenost, patnju, stradanje, poniženja, tragiku. U svemu tome oba brata istrajavaju na visokim etickim principima, na licnoj casti i dostojanstvu, na otporu zlu i ništavilu.

...Jezik u romanu je bogat i toliko autentican kao da pripada široj baštini cetvoroimenog jezickog sistema, ali i kao da je rijec o samosvojnom jeziku glavnih junaka u djelu, brace Jakuba i Jašara.

KAD SU VAKAT KALJALI INSANI  -  ŠAHOVICI 1924

    O tom strašnom dogadaju, koji se desio izmedu 9. i 10. novembra 1924. godine, decenijama se cutalo. Prisjecanje je izazivalo nekakav neodredeni strah i mucninu, uz neizbježan zakljušak i pretpostavku: šta bi se sve moglo strašno dogoditi, ukoliko bi se o tome javno progovorilo? Svako rasvjetljavanje zlocina, ukoliko se polazi od casnih namjera i ukoliko se to radi na objektivan i profesionalan nacin, vodi oslobadanju nagomilanih trauma i relaksaciji medusobnih odnosa. (Veselin Konjevic)

    Knjiga je podijeljena na: Predgovor: cinjenice govore (str. 13-95); Kad su vakat kaljali insani (str. 95-217); Zlocin u literaturi štampi (str. 217-297); Dokumenta govore (str. 297-423); Izbjeglice (str. 423-469); Važnije licnosti koje se povezuju sa Šahovicima (str. 469-515); Registar imena (str. 515-535)  i o autoru (str. 535-536).

    U Predgovoru: cinjenice govore, autor istice da u crnogorskoj istoriografiji u proteklih 87 godina nije postojala ni jedna posebna studija o pokolju u Šahovicima. O dogadajima u Šahovicima prvi je pisao Milovan Ðilas, Besudna zemlja, London 1958 godine. Akademik Rastoder objašnjava da odbijanje da se cuti o zlu jedan je od glavnih motiva za nastanak ove studije. Naime, pokolju u Šahovicima 9. i 10. novembra 1924. godine prethodilo je ubistvo  Boška Boškovica 7. novembra, na putu od Mojkovca prema Šahovicima, u mjestu Obod kod Cera. Boško Boškovic bio je ispektor ministarstva unutrašnjih djela u penziji. Iako niko nije vidio ubice, vec se na mjestu zlocina pronio glas da ga je ubio Jusuf Mehonjic. Poslije ubistva, Boško Boškovic je donijet ispred crkve u Poljima gdje je obavljena sahrana. Tokom sahrane donijeta je odluka o osveti, najgrlatiji je bio Niko(dim) Cemovic, nacelnik bjelopoljskog sreza. Oko 2000 Poljana, Kolašinaca i "drugih" krenulo je u osvetnicki pohod u Šahovicima. Tada se, 9. i 10. novembra 1924. godine dogodio strašan zlocin. Postavljaju se pitanja, da li zaboraviti prošlost ili ne? Kako, kada je vec bila stvorena vizija prošlosti za koju se mislilo da je ispravna? Koji su uzroci i posljedice zlocina? Kako vratiti dignitet žrtvama? Zašto osporavati zlocin koji se dogodio i zašto su od žrtava pravili krivce? Cak i da je Boška Boškovica ubio Jusuf Mehonjic (iako sve ukazuje da su ga ubili crnogorski komiti Radoš i Drago Bulatovic) ne smije se pravdati pokolj stotina nedužnih ljudi. Optužba da je ubistvo izvršio Jusuf Mehonjic bila je osnovni alibi za zlocin. Na ova i na mnoga druga pitanja, odgovara autor ove studije, i cijelo djelo daje prergšt važnih informacija i otvara posve nove vidike u sagledavanju ove problematike. (Marijan Premovic)

DUHANKESA - KAP KIŠE

    Knjiga pretstavlja izbor tekstova koje je kao redovnu dvonedjeljnu kolumnisticku saradnju, autor objavio u nedjeljniku “Monitor”, Podgorica, u vremenu izmedu maja 2004 i februara 2011, u rubrici Duhankesa, po kojoj je ova knjiga i dobila svoj naslov.

    U knjizi, svaki upuceniji citalac ce s punim pravom ocekivati da nade najmanje tri predmeta: 1.Kremen; 2. Ognjilo; 3. Trud. Bez njih, ponosni vlasnik duhankese, ne bi mogao zapaliti ni cigaretu, ni lulu onako kako je to najbolje uciniti. Kremen je vrsta veoma tvrdog kamena; do svog mjesta u duhankesi, ne pretrpi nikakvu bitnu izmjenu. Vlasnik duhankese pažljivo ga odabere i onda ga prosto stavi u duhankesu takvog kakvog je i našao u planini, ili uz potok, na nekoj livadi, ili ga odlomi od vece gromade. Biranje kremena je istinski istraživacki poduhvat, sa mnogo elemenata ritualno procišcenih perceptivnih kanala, psihološke pripreme i temeljite emotivne detoksikacije, koje se medu znalcima, opravdano naziva biranje kremena. Ako sve što treba, uradite onako kako treba, onda vas izabrani kremen nikada nece izdati, nego ce svaki put izbiti iskru, makar neka od njih i ne pogodila prvi put tamo gdje treba! Ali to je ujedno i sve: na samom kremenu ne vrši se nikakav dodatni rad i kremen predstavlja onu prirodnu osnovu, takoreci ontološki temelj u hijerarhiji trojstva potrebnog za paljenje svete vatre, iz koje nastaje sveti dim. U ovoj knjizi, ciklus nazvan Kremen, sadrži tekstove koji, iako, nisu ni nadeni, kao što nisu ni prosto ubaceni u ovu Duhankesu, ipak su po svom osnovnom predmetu, najbliži onoj sferi socijalnih pretpostavki našeg života koje su najmanje podložne promjenama i našoj intervenciji. Drugi neophodni instrument za pripalu svete vatre, ognjilo, napravljen je od celika kaljenog tri puta, koji ima izuzetan koeficijent tvrdoce, rucno obraden i oblikovan tako da se može pogodno uhvatiti izmedu prstiju za otsjecno kresanje o ivicu kremena. Zato je ciklus Ognjilo, u ovoj knjizi, sacinjen iz kolumni koje tretiraju složene socijalne, politicke, ideološke fenomene, u sferama života koje primarno kontroliše vlast, odnosno insitutucije moci. Konacno, treci cinilac, trud, pretstavlja kombinaciju prirodnog proizvoda, i artefakta dobijenog intenzivnom i dugotrajnom obradom gljive Formes formentis iskljucivom primjenom rucnog rada uz upotrebu nekoliko razlicitih, danas gotovo sasvim zaboravljenih arhaicnih tehnologija. Ako sadejstvom kremena i ognjila, treba postici izbijanje iskre, onda trud ima kljucnu ulogu da tu iskru smjesta prihvati, i prije nego iskra utrne, da primi, sacuva i razgori njen žar, te kasnije da ga prenese na duhan u cigareti ili u luli i uspješno ga pripali. Zbog toga je u ovoj Duhankesi ciklus Trud, obuhvatio price o stvarima koje su onoliko prirodne koliko je prirodno sve što prirodi pripada i iz prirode nastaje, ali koje su u nama prošle kroz dugotrajnu i intenzivnu psihološku, mentalnu i kontemplativnu obradu, pa se tako u njima sacuvala i održala sveta vatra same naše duše.

Sa sva tri predmeta koja spadaju u neophodni sadržaj svake duhankese, sabrana i u ovoj Duhankesi, prepuštamo našim citateljima da sami vježbaju rukovanje, odnosno tehniku upotrebe kresanja i vještine postavljanja truda na pravo mjesto gdje ga iskra nece promašiti. Neka ih neuporedivi i – koliko prijatan toliko i prijateljski! - miris svetog dima, dobijen na ovaj nacin, smiri, koncentriše i pruži im intelektualno uživanje i emotivnu vedrinu.

Autor


HESSEN VIA MONTENEGRO

    O Saladinu Burdžovicu, piscu više od dvadeset knjiga, cije gotovo svako djelo zaslužuje studiju, koje ga u književnosti cetvoroimenog jezika, a pogotovu u Crnoj Gori, cini jednim od njenih najistaknutijih i najoriginalnijih predstavnika, ima samo nekoliko prikaza i tekstova koji, iako veoma afirmativni, nedovoljni su da na ovog pisca izuzetnog pripovjedackog dara i snage, skrenu pažnju ovdašnje citalacke populacije, "zatrpane" napadnim agitpropovskim i klanovskim pisanjem o "kultnim" knjigama stvaralaca Burdžoviceve generacije. Doprinijelo je tome i Burdžovicevo višegodišnje "izbivanje" iz domovine, cinjenica da od posljednjeg rata na tlu bivše Jugoslavije, živi u Ofenbahu, u Njemackoj, dijeleci sudbinu "tužnog izgnanika", brojnih izbjeglica kao i svojih literarnih likova i licnosti.

   Stranac u rodnom Bijelom Polju, Burdžovic još manje može biti svoj u tudem svijetu. Neželjeno iskustvo, život na rubu opstanka, brojna iskušenja, svoja, i sudbine drugih emigranata, izbjeglica i nesrecnika – naci ce utocište i spas u Burdžovicevim romanima i pripovijetkama koje su više od romana. Pisac izuzetnog dara, sposoban da pronikne u najdublja psihicka stanja i osjecanja onih koje ce iz života prevesti u svoje književno djelo, misaon, maštovit, duhovan i duhovit, znalac ljudi, karaktera i njihovog mentaliteta, povremeno sarkastican i neprestano blagoironican, Burdžovic stvara snažnu i originalnu prozu kroz koju, kao kroz život, prolaze i ostaju u trajnom pamcenju zanimljivi i neobicni likovi i njihove sudbine – obicne, potresne, gorke, prikazane u punoj složenosti, osvijetljene "bljeskom" Burdžoviceve duhovite "upadice" koja ucini da se "od muke nasmijemo". Pred nama i sa nama je galerija likova i licnosti – ocajnika, zanesenjaka, jadovana i mudrovana, ludaka i cudaka, lakovjernih i ovijanih, prevaranata i naivaca... Nacin na koji Burdžovic portetira i karakteriše svoje likove, maštovito preplitanje realnog i imaginativnog, moguceg i nemoguceg, cine ga koliko bjelopoljskim, bošnjacko-crnogorskim, toliko i evropskim piscem, svojim i našim. A to je najvažnije.

    Besim Jusufovic, Mladen Petrovic Glibo, cetinski filozof i oridinal Ðordije Vujovic, "gladan a ponosan", koji životinjama u zoološkom vrtu drži vatreni politicki govor, a pogotovu "luda" Enisa Hasic, pacijent sanatorijuma u kojem drže najteže psihicke slucaje, koja "ne izgovarajaci ni rijec" doktorima i osoblju, "cijeli dan gledajuci kroz prozor" – piscu (pripadniku istog etnosa, nasljedniku i nastavljacu njegovog usuda) pripovijeda surovu i potresnu storiju bošnjackih muhadžira i njihovog stradanja na putu od Šahovica i Sandžaka do Turske i Malog Kolašina, izgubljenog u anadolskim nevidbogovima - potvrduju da je Burdžovic veliki pisac koji ce, nažalost, još dugo cekati kompetentnog kriticara i tumaca njegovog književnog djela, kao što ce, srecom, citaoce nalaziti sve lakše i više.

Zuvdija Hodžic

BEGOVI NA GRANICI

    Pisati istoriju jedne porodice, može biti motivisano dvojakim razlozima: subjektivnim i profesionalnim. Prvi razlog je ucestaliji jer su slicne teme uglavnom obradivane od neposrednih srodnika i potomaka i motivisane željom da se o svojim precima ostavi zapis koji bi potomcima bio putokaz i izvor cinjenica koje bi pojasnile kontinuitet, porijeklo i status porodice. Takvih zapisa, posebno u crnogorskoj istoriografiji, ima sijaset. Skoro da u Crnoj Gori nema znacajnijeg bratstva, a da ne govorimo o plemenu, koje nama svoju monografiju. Uopšteno gledano, kvalitet tih zapisa je šarolik i oni se krecu od pamfleta i babalogija nastalih na nepouzdanim kazivanjima do pokušaja ekspertskog i naucnog utemeljenja iskaza sazdanog na modernim postulatima metodologije istorijske nauke. Prihvatanjem obrade naznacene teme motivisani smo prevashodno profesionalnim izazovom ciji je dio i saznanje da u postojecoj istoriografiji skoro da nema primjera da je predmet istoriografske obrade bila neka porodica, bratstvo ili pleme, koje ne pripada hrišcanskom korpusu u vjerskom smislu, odnosno bošnjackom u nacionalnom smislu. Težina izazova i velicina zahvata shvati se tek kada se suocite sa konkretnim istraživackim problemima. Prvi je uobicajeno pitanje hronoloških granica jer u intervalu dužem od cetiri vijeka trebalo je pratiti kretanje i razvoj jednog bratstva (porodice) koja je egzistirala u razlicitim sredinama, državama, sistemima. Takav izazov ne samo da podrazumijeva izvrsno poznavanje razlicitih istorijskih sistema i društava, vec zahtijeva uspostavljanje hronološkog kontinuiteta price objedinjene jednim pojmom (Resulbegovici), odnosno uskom grupacijom ljudi u dalekim istorijskim vremenima. Pri tome, precizno treba naznaciti gdje pocinje i gdje se završava prica. Dok nam je pocetak naznacen sam po sebi, prvim pomenom imena, završetak smo svjesno naznacili i situirali u pocetak XX vijeka, jer je to vrijeme dramaticnog i radikalnog mijenjanja socijalne i politicke pozicije predmeta istraživanja. Naravno, time je ostavljen prostor nadolazecim generacijama za stalno dopisivanje ove porodicne hronike, njeno prervrednovanje, cinjenicno i ekspozicijsko obogacivanje saglasno uvjerenju da se istorija ne može napisati jednom za svagda – ona se piše. Koliko je to izazovan zahvat može pretpostaviti svako ko pokuša da unazad pet vjekova bar oznaci generacijski kontinuitet svoje uže ili šire porodice....

    Kompozicija slicnog rada sama po sebi predstavlja problem. Dajuci prednost naraciji kroz koju se provlaci samo jedan problem (Resulbegovici) svjesno smo željeli uspostaviti kontinuitet price u kojoj se prepoznaju najpoznatiji, najdjelatniji i najzaslužniji, odnosno oni, ciji je život i rad proizvodio znacajne društvene posljedice. To ne znaci da medu Resulbegovicima nije bilo onih obicnih i u svakodnevnom životu primjerenih ljudi koji nijesu pomenuti, što ne znaci da i oni nijesu dio ove „istorije“, ali istorijska nauka je takva, u njoj ima mjesta samo za one koji ostavljaju „tragove“ o svom bitisanju. Pocevši od Herceg Novog i 1575. godine, odnosno pojave i pomena, pa do Ulcinja i prvih decenija XX vijeka provlaci se kontinuirana prica, koja, po prirodi stvari nije do kraja salivena niti logicno u kontinuitetu iskazana, ali i kategoricki zatvorena „apriornim sudovima“, svjesni da uvijek postoji prostor za novi istorijski izvor koji bi promijenio istorijski iskaz u formi u kojoj ga mi prezentiramo. Za nas je jednako bitan pomak u kvalitetu ekspozicije koliko nijesmo spremni da apstrahujemo i mogucnost njenog drugacijeg pozicioniranja.

Autor

ROD I DOM

    Društveni roman sa lokalnim hronotopom, razgradnjom patrijarhalnog kulturnog koda temeljenog na instanci obicaja i funkcionalnoj moci autoriteta obnovice se, što je, opet, paradoksalna cinjenica, krajem devedesetih godina u bošnjackom romanu, gdje je reprezentativni primjer zanimljivi roman Rod i dom Safeta Sijarica. Autoritarni smisao patrijarhalnog obrasca Safet Sijaric otkriva kroz poziciju žene koja udajom gubi identitet otkrivajuci kroz ironijsku prizmu metafore roda i doma, zapravo sistem represivne patrijarhalne ideologije.

    Prof. dr. Enver Kazaz (Bošnjacki roman XX vijeka)

    Safet Sijaric kombinuje manir usmenog pripovedaca, s njegovim formulativnim komentarima i epskom objektivnošcu, sa snažnom liricnošcu, koja pre svega istice iz sugestivnog opisa spoljašnjeg i unutrašnjeg sveta. ... Upravo to paradoksalno jedinstvo epskog i lirskog, okrutnosti i nežnosti, bitno obeležava sliku sveta u Sijaricevoj prozi i predstavlja izvorište nesumnjive sugestivnosti njegovog romanesknog sveta.

    Prof. dr. Ljiljana Pešikan-Ljuštanovic (Predanje o ukletoj lepoti)

    Na prvi pogled to je prica koja iskace iz donjih spratova života, istorije. Medutim, snagom lucidnog, rasnog pisca Sijaric je stvorio lik žene sa ovog podrucja, pometene u vremenu, ali koja se celinom svog bica protivi jednom petrificiranom miljeu u kome važe vekovni zakoni i obicaji.

(...)

    ROD I DOM, u celini gledano, nije knjiga vedrog tona. Ona se izmedu ostalog doživljava kao udar na emocije.

Faruk Dizdarevic (ROD I DOM, nova knjiga prozaiste Safeta Sijarica...)

    Napisan govornim jezikom, sa cak možda prenaglašenim lokalnim obilježjima, roman Rod i dom jedan je od najsmjelijih jezickih eksperimenata u novijoj bh. prozi; pred našeg citaoca on otvara riznicu jednog gotovo zaboravljenog i posve osobenog jezickog blaga, cija je možda glavna odrednica izrazito lirska intonacija epskog kazivanja, duboko ukorijenjena u folklornu tradiciju Sandžaka.

(...)

    Po vec klasicnom obrascu..., Pašema postaje tragicna žrtva patrijarhalne sredine i njenog krutog obicajnog morala. Medutim, ona je daleko više od sandžacke ruralne verzije Stankoviceve Sofke: iz poglavlja u poglavlje ona prerasta u simbol ljepote koja strada samo zato što se suviše istice u jednoj surovoj okolini, i gotovo kroz citav roman pisac se njenom liku obraca sa izvjesnom lirskom snishodljivošcu...

Asmir Kujovic (Surovost gorštackog svijeta, Slobodna Bosna)

POD KUN PLANINOM

    Pod Kun planinom Faiza Softica je jedna strahotna bajka ciju aktuelnost, pa i metafizicnost, ni malo ne ukida ili cini licnom ispoviješcu, Softicev pripovjedac. Njegova je uloga tu posve marginalna. Jedan jedini put je bio u iskušenju da se i sam uplete u paklenske ralje dogadanja, ali – izazov nije prihvatio. Njegova svijest, i savjest je cista. Gorki sirotinjski život ga je bacio tu gdje se našao (da bi izucio mlinarski zanat kod do tada odgovornog i vještog, ali poštenog gazde Rahmana Tafe, mlinara kakvog sela pod Kun planinom nisu imala), a ono što ce se u vodenici desiti - tome se nije ni sanjalo, akamoli se moglo predvidjeti! Nepoznati su putevi gospodnji, i danas nešto jeste tvrdo i stameno, a vec sutra biva s korijenom išcupano i spepeljeno. Nema ga. I kao da ga nikada i nije bilo. U tome i jeste problem: u prozi Pod Kun planinom covjek je, u najširem obuhvatu, tek igracka u vremenu – prostor gotovo da i nije od presudnijeg znacaja, i to je vrlo efektno provedeno tokom cijelog narativa, jer se nigdje ne traži opravdanje nagonski šiknulih crnih zbivanja, zato što se to dogada pod Kun planinom! Zreo, promišljen, stvaralacki mudar, nicim posredovan postupak Faiza Softica, koji je nov i originalan pisac iz Sandžaka, što u Sarajavu, poslije Camila Sijarica, otkriva postojanje još jednog puta u zajednickom im podneblju, ali bez ikakvog oslanjanja na iskustva velikog prethodnika, što je, vec samim sobom – ravno podvigu! ako se do sada vec brojne interpretacije svodenja na suštinu Sijaricevog književnog svijeta slažu u jednoj nimalo beznacajnoj konstataciji, da je ovaj pisac, naime, decenijama prije Markesa otkro vlastiti Makondo, digavši taj svoj svijet iz regionalistickog i realisticnog pristupa samoj literarno-motivskoj gradi i nadstvarno i vizionarno, onda je Faiz Softic taj isti svijet ucinio u zamjetnoj mjeri oporijim, tvrdim, manje etericnim, bez prisustva legendarnog ili carovite pozlate istorijskoga, i iduci smjerom ovakvog poredenja (a neizbježno je), Faiz Softic je – što je možda i cista slucajnost? – neuporedivo bliži Manuelu Skorsi i njegovom romanu Zvona za Rankas! Tu je i položena najosjetljivija distingviranost na relaciji Sijaric – Softic. A i o simbolici bi se moglo govoriti samo u razlikovnom smislu. Ona je zastupljena i kod jednog i kod drugog pisca, ali su njihova znacenjska polja posve diferentne prirode, i sad imamo jedinstvenu mogucnost poredenja po analogijama, što se zavicajnoga tice, ali i posve suprotnih smjerova u umjetnickoj iskaznosti te dosudene stvarnosne potke iz koje emaniraju i covjek i prirodni fenomeni kojima su ti ljudi okruženi kao sastavnim dijelom sebe samih.

    U djelu koje je pred nama posvuda diše i pulsira vjerodostojna zbilja koja nije lišena ni socijalnih akcenata, ali nije samo to. U njoj odjekuju prostori širom otvoreni za imaginativnu saradnju sacitaocem, jer je Pod Kun planinom u istome casu i surovo stvarnosno ispisivanje stranica života, ali su ovdje sve pojave i likovi, zahvaljujuci pišcevom okularu kroz koji ih posmatra, maknuti van faktografsko-fotografskog, i to je vec bilo dovoljno da djelo dobije znacenje jedne proširene, pa i sveobuhvatne metafore koja u sebi sadržava brojne poruke što nadrastaju i Softicev zavicaj i psihologiju ljudi odredenog podneblja, pretvarajuci se u cudesno prozno sazvucje u kojemu je situiran covjek kao takav. A više se ne može postici.

Nenad Radanovic

PLAVSKI SLUCAJ

    Golootocanin Omer Redžepagic, autor veoma zapažene knjige “Od nevolje price” u kojoj je opisao, kroz svoj slucaj hapšenja i tamnovanja, traumaticno vrijeme Rezolucije IB-a, citaocima je pripremio još jednu zanimljivu temu – izbor predsjednika u plavskoj opštini 1967. godine. Ovo je prica bivšeg medresanta Velike medrese kralja Aleksandra u Skoplju, borca u Narodnooslobodilackom ratu (oktobra 1944. bio je komandant VI bataljona Komskog odreda), partijskog rukovodioca, prosvjetnog radnika, te odbornika i poslanika koji je neposredno ucestvovao u tim dogadajima (jedno vrijeme je bio najozbiljniji kandidat za mjesto predsjednika). Upavši u vrzino kolo klanovskih borbi, pritajenih vjerskih i nacionalnih antagonizama, zgrožen saznanjem koliko mogu biti ljudi podli i zli, zbog nezasitih ambicija, knjigu ovako završava:

„Koliko nijesam bio svjestan kakvoj se opasnosti izlažem kada sam u osamnaestoj godini života tj. 1943.godine, stupio u redove KPJ, toliko sam sada svjestan svojih zabluda, zbog cega sam, uvidjevši ih, istina, dosta kasno (1973.), svojevoljno napustio Savez komunista. Razocaran sam tako i toliko jer sam vjerovao da su sve ljudske vrline: o pravdi, poštenju, slobodi, ravnopravnosti sadržane ne samo u partijskom programu i ustavu vec i u praksi. Takode sam bio svjestan da ovim postupkom dovodim u pitanje, pored ostalog, i svoje radno mjesto. Ali, ovakva je odluka bila jaca od te i drugih bojazni i sumnji.

Uvidajuci uzaludnost svoga rada i svojih napora da bih doprinio, koliko su to moje skromne, vrlo skromne mogucnosti dozvoljavale, daljem napretku i slobodama, to sam jula 1976. godine pošao u penziju. Nešto malo kasnije odselio za Titograd, radi daljeg školovanja troje djece.“

    Kada sam se prije dvadesetak godina poceo baviti ovim tematskim krugom, motivi su bili manje naucni a više potreba da se pokaže dostojanstvo, gradanska i intelektualna hrabrost, odnosno pruži dokaz da ste tu, da postojite, da gledate druge i da imate potrebu i da oni vide Vas.

    Pocetno naucno saznanje o zapuštenosti, neistraženosti kulturno-istorijske baštine Bošnjaka-Muslimana u Crnoj Gori dovelo je do samokritickog preispitivanja o ulozi i doprinosu intelektualaca iz ove nacionalne zajednice takvom stanju. Prihvatajuci uredivanje „Almanaha” 1999. godine prihvatio sam dio odgovornosti i svjesno se uputio u neizvjestan intelektualni izazov, koji je, na srecu sticajem okolnosti, pokazanim rezultatima postao intelektulna fascinacija mnogih kulturnih centara Evrope i svijeta ciji je gost bio „Almanah“. U svemu tome najmanja je moja zasluga, ali u svakom slucaju intelektualno sazrijevati u takvom društvu je izuzetna privilegija, te dobronamjerne i „prijateljske savjete“ nekih bliskih saradnika, narocito nakon izlaska iz bolnice da se manem „Bošnjaka i Almanaha“ i posvetim osnovnom pozivu sam shvatio, ali nijesam razumio.

    Kao što se iz naslova može naslutiti ova knjiga predstavlja zbir mojih radova, uglavnom objavljenih, mada ima i onih koji se prvi put publikuju.

    Radovi su nastajali u rasponu od 1990-2010. godine, dakle u intervalu u kojem se zgusnula sva tragika ovih prostora XX vijeka, te otuda potreba da ova knjiga bude koncipirana tako da bude svjedocanstvo i o prošlosti i o sadašnjosti jedne nacionalne zajednice. Iz tog razloga knjiga je podijeljena u cetiri tematska ciklusa, koji svaki za sebe cini cjelinu, dok objedinjeni u cjelinu po meni cine koherentno jedinstvo unutar podnošljive razlicitosti. Tematski krug naslovljen sa BAŠTINA je objedinio tekstove koji su nastali kao rezultat višegodišnih, pa i decenijskih istraživanja arhivske grade i njene obrade koja je rezultirala ekspozicijom, koja po mom mišljenju naznacava temeljne segmente kulturne baštine Bošnjaka-Muslimana u Crnoj Gori. Osam odabranih radova u ovom tematskom poglavlju nastali u rasponu od skoro dvije decenije nužno su proizveli i izvjesnu manjkavost koja ne iziskuje potrebu za izvinjavanjem, ali u svakom slucaju je treba biti svjestan. Radi se o izvjesnim ponavljanjima koja su nužna jer su tekstovi nastajali kao zaokružena cjelina i dovoljni sami sebi. Kada se takvi tekstovi objedine, uvijek postoji dilemma da li i koliko naknadno intervenisati na njima? Autor ovih redova takvu dilemu je veoma brzo razriješio cvrstom odlukom da tekstovi idu u obimu i obliku u kakvom su nastajali, bez obzira što je moguce negdje bilo potrebno intervenisati radi pojašnjenja ili pojave novih istorijskih izvora koji odredene sudove dodatno potvrduju ili osporavaju.

    Profesionalna fascinacija istorijskim izvorom kao osnovom istorijskog znanja, te stalna potreba proširivanja heuristicke osnove tog znanja bila je osnovni motiv za višedecenijski napor skupljanja, sabiranja i objavljivanja istorijskih izvora vezanih za kulturno-istorijsko nasljede Bošnjaka-Muslimana. Otuda poglavlje naslovljeno sa DOKUMENTI u ovoj knjizi, niti obimom niti sadržajem ne zaostaje za drugim. Naprotiv, mislimo da je stalno traganje za novim izvorima obaveza i da izgovor da ih nema, služi samo kao isprika za neznanje ili nedovoljnu upornost. Tokom višegodišnjih istraživanja u raznim arhivima sakupilo se nekoliko hiljada dokumenata od kojih smo samo manji dio publikovali, jedan dio ustupili mladim kolegama radi izrade svojih strucnih radova (Adnan Prekic). Vjerujemo da ce u perspektivi tematske zbirke dokumenata, posebno onih iz turskih arhiva, nužno dovesti do novih saznanja, pa i provjere postojecih istorijskih sudova. Uvodenjem u opticaj novih istorijskih izvora sužava se mogucnost manipulacije a provjera postojecih znanja postaje izvjesna. Time se ovaj tematski krug uvodi u krug strucnih i naucnih istraživanja i ostavlja manji prostor amaterima, vagabundama, dokonim nacionalromanticarima.

    Društveni i javni angažman definisan obavezama koje su išle uz obavljanje dužnosti urednika „Almanaha“, prvog biranog i izabranog predsjednika Foruma Bošnjaka Crne Gore i predsjednika Bošnjackog savjeta Crne Gore nužno su isprovocirale i potrebu bavljenja svakodnevicom ove nacionalne zajednice, te potrebu sociološko-politickog sagledavanja pojedinih pitanja i problema, saopštavanih na okruglim stolovima tribinama i drugim povodima. Dio takvih saopštenja, tekstova i analiza situiran u poglavlju PARALELE predstavlja prelaz od prošlosti ka sadašnjosti i potrebu da se „sadašnjost prepozna kao logican nastavak prošlosti“.

    Kada mi je u oktobru 2008. godine uredništvo najtiražnijeg dnevnog lista „Vijesti“ ponudilo da za njih pišem kolumnu sa temama koje odaberem bio sam uvjeren da se niti jedna od tih kolumni nece ticati problematike vezane za Bošnjake Crne Gore. To uvjerenje bilo je podstaknuto cinjenicom da je Crna Gora, u meduvremenu, postala nezavisna država (2006) da su toj nezavisnosti Bošnjaci dali izuzetan doprinos i na referendumu i u pripremi istog i da je vlast konstituisana od onih stranaka kojima Bošnjaci daju glasove (DPS, SDP, BS). Medutim, stvarnost me demantovala. Ispostavilo se da je stvarnost bila takva da nužno provocira obavezu da se na nju reaguje, prevashodno motivisanu cinjenicom da se to ne može ocekivati od politickih elita koje su udomile sebe i koje po prirodi stvari nikad ne reaguju protiv sebe. Na kraju se ispostavilo da je najveci dio ovih tekstova u kojima je skenirana sadašnjost i mimo moje volje bila okrenuta tematskom krugu kojim se bavi ova knjiga. Na nagovor brojnih prijatelja neke od ovih tekstova sam uvrstio u ovu knjigu i time zatvorio tematski krug od prošlosti do sadašnjosti.

Autor

    Pred kraj svog života, Edib Hasanagic, poznati politicki radnik i publicista iz Sandžaka, napisao je i pripremio za štampu vrijedan spis o Muhamedu Hadžismajlovicu, predratnom trgovcu, bankaru i zemljoposjedniku, uglednom gradaninu Pljevalja, ucesniku Narodnooslobodilackog rata i funkcioneru u prvim organima nove vlasti. Vrijedna je prije svega po tome što otrže od zaborava jednu interesantnu i poznatu licnost Pljevalja. Po svom životnom putu, po dosljednom gradanskom i demokratskom stavu, po odnosu prema okupatoru u toku rata i ucešcu u NOB-u, po svojoj porodici, Muhamed Hadžismajlovic je to zavrijedio.

    U ovom spisu Edib Hasanagic je dao široku lepezu Muhamedovih službovanja i društvenih angažovanja, od mualima, vjerskog ucitelja, sa odgovarajucim vjerskim školama, zatim poslovnog covjeka i bankara, do borca protiv okupatora i funkcionera nove partizanske vlasti. Hasanagic istice da je Muhamed odbio svaku saradnju sa Njemcima i Italijanima. Od posebnog znacaja je što se suprotstavio saradnji sa ustašama iz Hrvatske ciji su predvodnici bili neki muslimanski intelektualci iz Sandžaka, da se grozio zlocina koje su ustaše cinili prema narodu u Bosni. On se usprotivio inicijativi iz maja 1941. nekih pljevaljskih muslimana da pošalju delegaciju kod poglavnika Pavelica i traže prikljucenje Pljevalja Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Isti stav je imao i prema pozivu iz Sjenice da saraduje sa proustaškom milicijom. Citavim svojim držanjem i postupcima u kontinuitetu tako je djelovao.

    Pored toga, ova monografija o životu i liku Muhameda Hadžismajlovica, predstavlja doprinos slikanju vremena i krajeva u kojima je Muhamed živio i radio, Dat je niz podataka o istorijatu Pljevalja, Cajnica i Foce, što odslikava stanje i narocito politicke i društvene odnose u ovim sredinama, vjerski i nacionalno složenim. Tragajuci po arhivama i koristeci istoriografske radove nekih naucnih radnika, vecinom Pljevljaka, Hasanagic u ovoj knjizi osvjetljava mnoge, širem krugu ljudi nepoznate, stranice istorije ovih krajeva. Ti krajevi su se nalazili na pravcima uticaja tadašnjih velikih sila, njihovih sukobljavanja i dogovaranja i samim tim puni bogatih dogadanja. Prikazujuci istorijat porodice Hadžismajlovic, njihove porodicne veze na širim prostorima Hercegovine, Bosne i Sandžaka, medusobno kao i sa istaknutijim pojedincima iz privrednog, politickog i vjerskog života, približio je zainteresovanim prilike i život, odnose medu ljudima, atmosferu u ovim interesantnim, a cesto zapostavljenim i zaboravljenim sredinama.

(Izvodi iz recenzije Vuka Dragaševica)

    Alija Džogovic, kao iskusni dijalektolog i onomasticar, izradio je knjigu Onomastika plavsko-gusinjske dijalekatske oblasti u skladu s ustaljenom dijalektološkom metodologijom. Svi toponimi i antroponimi koji su publikovani dati su u abecednom nizu i akcenatski oznaceni, što je vrlo znacajno za buduce komparative analize onomasticke grade. Grada je precizno locirana jer je Džogovic obradio svako selo posebno. Zahvaljujuci cinjenici da je sve antroponime akcentovao, istraživaci lako mogu donijeti sud o pravilnoj smjeni dugih i kratkih akcenata pri formiranju hipokoristika od licnih imena i sl. Takode, vrlo je znacajno što je on svoj gradi (i toponomastickoj i antroponimskoj) pristupio prije svega kao dijalektolog. Mislim prije svega na bilježenje vecine glasovnih pojava vezanih za plavsko-gusinjski kraj, a koje se lijepo ocituju u objavljenoj gradi. I na osnovu nje citaoci i buduci dalji istraživaci mogu uociti brojne glasovne osobine oblasti koja je opisana, kao što su npr. desonorizacija zvucnih suglasnika na kraju rijecu (Mehof < Mehov, grat < grad, grop < grob), promjena l – lj pred palatalnim vokalima, pred konsonantima i na kraju rijeci ili sloga, ikavski alternant jata koji je posvjedocen u brojnim toponimima itd. Publikovana onomasticka grada svjedoci i o još jednoj pojavi u jeziku kojoj se kod nas vrlo malo pridaje znacaja. Rijec je o odnosu jezik, odnosno govor, i vjerska pripadnost. Poznato je koliku je ulogu odigrala vjerska pripadnost na našim prostorima. Na stranu to koliko je ta uloga bila pozitivna, a koliko negativna. No ta vjerska pripadnost koja je uslovljavala nerijetko i izolovanost razlicitih vjerskih grupa uslovila je i jezicku diferenciranost. Objavljivanjem grade poput one koju je sakupio i publikovao Alija Džogovic stvorice se uslovi za opis zajednickih jezickih karakteristika pripadnike islamske populacije u Crnoj Gori. Buduci da takve osobine, kao uostalom i brojne druge osobine narodnih govora, sve više nestaju usljed ubrzane urbanizacije, rad Alije Džogovica na njihovu sakupljanju dobija još vecu vrijednost. U knjizi o kojoj je rijec sakupljen je materijal „u okviru dijalektološke oblasti omedene visokim planinama i locirane oko središta gradskih naselja Plav i Gusinje“. Kako Alija Džogovic navodi, „potvrdeno je da se ova geografska i dijalekatska oblast razlikuje od onih koje joj gravitiraju, prvenstveno od gornjovasojevicke govorne zone.“

    Dijalektološkom zonom koju je onomasticki obradio Alija Džogovic niko se podrobnije nije bavio. Postoje uglavnom uzgredne bilješke o njezinim osobinama, uglavnom uvršcene u monografije posvecene mnogo širim oblastima. Možemo samo pretpostaviti na koliko je obilje materijala Džogovic naišao pripremajuci ovu knjigu. Nadamo se da ce upravo taj materijal poslužiti ovome dijalektologu za nastanak nove opsežne studije o dijalektološkim osobinama plavsko-gusinjske govorne zone. Tom bi studijom u potpunosti bila zaokružena govorna zona o kojoj je rijec. Nadamo se da ce se Alija Džogovic prihvatiti i toga poduhvata. A ako se prihvati, nema sumnje da ce ga uspješno završiti.

Dr Adnan Cirgic

    Dok sam živio daleko od zavicaja, Plavsko-gusinjske doline, neobicno bi me obradovalo kada bih o njemu procitao clanak u novinama, cuo nešto na radiju, gledao neku TV - emisiju, došao do knjige o njemu ili, pak, književnog djela nekog Plavljanina ili Gusinjanina. Danas je na hiljade Plavljana i Gusinjana rasuto po svijetu, od Amerike do Australije, ali su svi oni cvrstim emotivnim vezama povezani sa svojim zavicajem i njegovim ljudima. Cini mi se da oni veliku pažnju poklanjaju svojoj tradiciji, obicajima, nošnji, igrama, pjesmama, tj. svemu onome što cini identitet jednog naroda. Iz tog razloga, iz želje da se nešto od onoga što sam zapamtio, slušajuci mudre price Plavljana i Gusinjana, sacuva za potomstvo nastala je ova knjiga.

    Neke od ovih prica slušao sam u Plavu i Gusinju, a druge sam slušao da ih kazuju Plavljani Gusinjani daleko od svog zavicaja. Neke price cuo sam još u djet¬injstvu, a druge mnogo kasnije. Slušao sam razne verzije iste price, ili da su u istom dogadaju ucestvovale razlicite licnosti. Nastojao sam da zapišem izvornu verziju, ali ko ce znati šta je izvorno. Dok prica ide kroz narod stalno se mijenja. Tako, ono što se cuje na kraju cesto ima veoma malo slicnosti sa onim što je bilo na pocetku. Price sam zapisao po sjecanju, a ne direktno od kazivaca onda kada sam ih slušao.

    Za mnoge price pokušao sam da utvrdim utemeljenost u dogadajima koji su se nekada desili, konsultujuci literaturu o prošlosti plavsko-gusinjskog kraja. Tu sam literaturu u fusnotama citirao, ali je nijesam komentariso. Za ovakvu vrstu narodnog stvaralaštva, to nije uobicajeno, nije ni potrebno niti važno, ali sam smatrao da ce biti interesantno citaocu, jer su mnoge price vezane za stvarne dogadaje sacuvane u narodnom pamcenju.

    O nekim licnostima, koje se u pricama pominju i o nekim kazivacima, dao sam u fusnotama po neki biografski podatak, radi objašnjenja ili, cešce, da bih sacuvao uspomenu na njih. Oni su to zaslužili.

    U sedmom poglavlju su price o Markišicima, po nešto o njihovoj prošlosti i prošlosti njihovih komšija, nekoliko rodoslova. Tu je i nekolio mojih sastava, poruka, razmišljanja u stihovima zapisanih. Ne objavljujem ih zbog nekog njihovog velikog umjetnickog dometa, nego zato što sam tako i na taj nacin u jednom vremenu samoce razmišljao o meni dragim osobama. Samo njima je to i namijenjeno.

Autor

    Kombinacijom dvije rijeci, pojma sa višeslojnim i višeznacnim znacenjem u naslovu romana, mladi autor Mirza Rastoder nam na startu najavljuje nešto tajanstveno i imaginarno da nam ubjedljivije pokaže i da nas vodi od carolije do carolije, sa mnogo bajkovitosti i maštovitosti. Tako nam zacarava maštu pricama o privjesku i kamenom macu, ne kao zabavu, nego istinskom borbom za “spas svijeta”.

 








 

    Zaostavština Ismeta Rebronje sadrži devet rukopisa koje je sam autor redigovao i pripremio za objavljivanje. Taj dio sacinjavaju rukopisi: Nulla insula (panorama poezije, izbor od 1959-1999), Magnet i algebra (zbirka poezije), Sinje more (zbirka poezije), Glava cara Nicifora (roman), Varoš sinova Abdulahovih (roman), Pad Grcke (roman), Psi su najbolji ljudi (sjecanja), Sokratov pas (etimološki eseji) i Etymologicon (etimološki rjecnik).


    Navedeni rukopisi predstavljaju poseban izdavacki projekat u ciju realizaciju je ukljuceno više kulturnih institucija iz pišcevog rodnog mjesta i iz drugih sredina u kojima je on duže vremena živio i sa kojima je više saradivao. Centar za kulturu iz Bijelog Polja imenovao je Izdavacki odbor koji ce organizovati i koordinirati rad na realizaciji cijelog projekta.

    Do sada su iz zaostavštine objavljene sljedece knjige:

   Sinje more (Centar za kulturu, Plav 2006), Pad Grcke (Koraci, Kragujevac 2007), Magnet i algebra (Narodna biblioteka "Dr Ejup Mušovic", Tutin 2007), izbor iz poezije Nulla insula (Medurepublicka zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, 2007) i Sokratov pas u izdanju Almanaha iz Podgorice.

    U zaostavštini I. Rebronje, pored pomenutih, nalazi se i još nekoliko rukopisa koje on nije uspio da završi. Verzije tih rukopisa su razlicitog stepena dovršenosti pa rad na njihovom proucavanju i priredivanju za štampu traži više vremena i posebnog angažovanja. S obzirom na znacaj ovog pisca i njegovog djela može se ocekivati da ce biti više zainteresovanih pojedinaca i institucija za objavljivanje ovog složenog i zahvalnog posla.
 

    U bogatom korpusu likovnih umjetnika sa ovih prostora ima nešto što Rekovica izdvaja i cini posebnim. Imponuje skromnost i lirska tišina, ljudska i umjetnicka, kojom Rekovic blagorodno i pronicljivo opservira i prezentira osobene ljudske, eksterijerne i enterijerne štimunge i akorde plavsko-gusinjskog kraja.

    Birajuci prevashodno zavicajne motive, Rekovic se svjesno opredijelio da bude, u neku ruku, ljetopisac i hronicar svoga mjesta. To, razumije se, ne umanjuje znacaj njegovog rada, vec, buduci da njegove slike bilježe i registruju motive koji prolaze i koji se mijenjaju, koji ce danas sjutra nestati ili su nestali, znace svojevrsnu umjetnicku i istorijsku citanku, koja ce tokom vremena dobivati na cijeni i znacaju. To su upravo njegovi crteži olovkom i tušem: plavsko-gusinjske mahale starinske kuce, džamije, ducani, avlije i drugo. Rekovic je sacuvao taj svijet u prolazu, kakav je bio juce i kakvog danas sve manje ima.



 

    Pjesnicki opus Safeta Hadrovica Vrbickog (1952, Donja Vrbica, kod Berana) za istraživanje moderne bošnjacke i crnogorske poezije predstavlja pravi izazov. Obim djela i složenost pjesnickog tkanja zahtijevaju precizno tumacenje jer S. H. Vrbicki u svojim pjesmama inkorporira razlicita poetska iskustva. U formi pjesme vezanog ili slobodnog stiha, poeme, soneta ili haiku iskaza on nam obznanjuje svoju opsjednutost razlicitim dodirima bica, svijeta i jezika. Hadrovic je pjesnik originalne inspiracije i prepoznatljivog glasa, pjesnik s više licentiae poeticae, te se njegova poezija opire svrstavanju u vec poznate poetske, kriticke i teorijske kalupe. Od prve knjige Ne reci nikom (1988) do nedavno objavljene zbirke Ezopov vrt (2008) S. H. Vrbicki je neprekidno bogatio svoje pjesnicko djelo stvarajuci gotovo bez predaha pjesme u kojima govori o vedrim i osjencenim, tragicnim, stranama života.

    Strukturu knjige Pod cvijetom vješala, izbora iz Hadroviceve poezije, cini 12 ciklusa (Ne reci nikom, Zoja, Korijeni vatre, Žrtva, Okom kamere, Ne mere to tako bolan, Pjesme iz provincije, Lovci na školjke, Orfejeva lira, Labudova pjesma, Ezopov vrt, Treba imati nekog) koji zaokružuju razlicita pjesnicka interesovanja jednom vrstom aglomeracije oko nekoliko razlicitih znacenjskih osi.
 

    ''Gusinjska godina'' je moderno i vješto koncipirana hronika samo jedne u nizu nesrecnih, krvavih godina u zabitnoj, pogranicnoj kasabi. Iako je visokim planinama odsjecena od sveta, ta kasaba je primila uticaje sa svih strana, veliki, daleki svjetski procesi u njoj su izazivali mucna previranja, vjerske, plemenske i medunacionalne trzavice, malo kad bez hajki, ubistava, paleži.

    Ona, s druge strane, posjeduje magicnu, pogubnu moc da veže za sebe, i svoje stanovnike i strance, i umne i haramije, da u mrtvi cvor splice sudbine.

    Takvo Gusinje u nemirnim vremenima ( ''A ljudi pravo zbore da je svaka gusinjska godina jednaka i duga'') pretvara se, po nekim nedokucivim zakonitostima, u poprište pomamnih, nepredvidljivih dogadaja u kojima jednako prolaze pravi i krivi, dobri i zli, u stostruke erupcije gnjeva, jeda, zlosti i pokore. Hodžic je naslikao živote velikog broja licnosti, a još veci je broj onih cije su sudbine samo naznacene na širokoj zajednickoj slici dvanaest gusinjskih meseci. To je ona godina kada je Gusinje odbilo da se povinuje odlukama Berlinskog kongresa i ude u sastav crnogorske države, ona u kojoj ga se svjetska istorija neposredno dotakla, uklapajuci njegove interne, privatne, neistražive, tinjajuce ratove u sklopu evropskih dogadaja.

    Pisac je vješto složio zbivanja, povezao cinjenice, motive, sudbine junaka. Valja, medutim, reci nekoliko rijeci o njegovom nacinu kazivanja u kojem se ocituje ne samo nesporni talenat, nego i izvanredno izucena vještina. To je pricanje bez mnogo okolišanja a ipak potanko, pricanje u kojem se ocituje slatkoca, koja se sluša otvorenih usta.
 

Povodom 100 godina od rodenja Saita Orahovca, ALMANAH je objavio knjigu Izabrane pjesme.

    Orahovac je, na ovaj ili onaj nacin, ostao izvan i iznad velike bujice pjesnika koji su platili svoj danak ideologiji i politici, ostvarujuci lirsku ekspresiju karakteristicnog tona, koja nalazi sebi mjesto u historiji literatura južnoslavenskih jezika, te autorsku nezavisnost ili originalnost u mjeri koja mu obezbjeduje ugled koji se uvažava i poštuje. Poetska ekspresija Saita Orahovca odupirala se i oduprla potrebama i ukusima vremena, ostajuci u dobroj mjeri emancipirana od uticaja koji su bili vladajuci i standardni u tadašnjoj literaturi, što predstavlja još jedno svjedocanstvo upecatljivosti, odnosno potrebe obnavljanja percepcije njegove poezije.

    Tematski krug poezije S. Orahovca veoma je širok i obuhvata podjednako lirske doživljaje kao i refleksije o covjeku i životu, psihološke drame pojedinca kao i teme iz istorije. Pomalo starinski patetican, ali s iskrenim uvjerenjem i u disciplinovanoj prozodijskoj formi soneta, Orahovac uspijeva da u svojim najboljim ostvarenjima postigne harmonican odnos slikovnog i misaonog diskursa, da u opisne pasaže prenese duh poentirane poruke autenticnog pjesnickog zracenja.

    Svojim cjelokupnim poetskim opusom Sait Orahovac ispunio je potrebu posredovanja od stvarnosti ka poeziji, i obrnuto. Time, kao i ostalim znacajkama njegovoga djela, doprinio je duhovnom bogacenju naše kulture. On i njegovo djelo ce trajati kao testament uzvišenosti ljudske rijeci, jer nisu bili stihotvorstvo ili puki deskripcionizam, vec doseg u sferi književno-estetske imaginacije.
 


 

Rekli su o Legendi o Ali-paši:

 

    Legendu sam poceo pisati sa odredenim ciljem, da sacuvam naš jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni nego jezik Bosne. Osim toga htio sam da stvorim jedno sinteticko historijsko bosansko vrijeme. Tako je nastao i Ali-paša.

  Enver Colakovic

    Najljepši roman muslimanske književnosti

  Džemaludin Latic

    Znacajan roman, napisan u stilu sretne legende, ali s nekim likovima koji su vrhunac proznog umijeca i s dramatskim scenama koje mogu stati uz bok najboljih scena u povijesti hrvatskog romana

  Stanko Lasic

    Sadrži genijalno ocrtane likove

  Julije Benešic

    Vrhunac romaneske književnosti u nas

  Nihad Agic

 

    Knjiga Kulturno-prosvjetno društvo „Gajret“ u Pljevljima Uzeira Becovica predstavlja vrijedan stvaralacki napor i pokušaj razotkrivanja tamnijih strana naše prošlosti. Kroz ovu temu autor je oko jednog društva grupisao citav niz društvenih faktora koji su najviše djelovali na pravce društveno-politickog života Pljevalja izmedu dva svjetska rata. Složenost i razlicitost društvenih struktura koje su djelovale na prostoru koji je obuhvacen ovima radom toliko su obimni da ih je nemoguce obuhvatiti jednom odredeno tipologijom i sistematizacijom ma koliko ona široka i elasticna bila. Zato se Becovic, kao predani istraživac Pljevalja i njegove okoline, odlucio da od zaborava istrgne ne samo jedan djelic naše prošlosti koji ce upotpuniti mozaik radova ovog autora.

    Sama tema ovog rada je zahtjevna jer je rad ”Gajreta” od samog osnivanja bio politicki opterecen, najprije kroz pokušaje da se muslimanska inteligencija veže za Austrougarsku politiku okupiranja Bosne i Hercegovine, a kasnije kao istrument politike centralom jugoslovenstva kada je ”Gajret” imao otvorenu prosrpsku politiku. Politicki predznak u radu društva iziskuje dodatnu opreznost da, prilikom pisanja, licnosti i pojave ne dobiju crno bijele konture.

    Ibrahim Kemura u svojoj knjizi, Uloga Gajreta u društvenom životu muslimana, dao je do sada najpotpuniju sliku o ulozi i radu ”Gajreta”, ipak samo u Bosni i Hercegovini. Iako su ambicije Kemure bile da zaokruži djelovanje ovog društva na prostoru cijele Jugoslavije, on to nije uradio i u svom radu se fragmentalno izdvajaju dijelovi koji se odnose na rad društva u Sandžaku i Crnoj Gori. Ovo ukazuje da je Uzeir Becovic knjigom o Pljevaljskom Gajretu dobro prepoznao prazninu i mogucnost da na tom prostoru razvije ideje svoje knjige. Na 342 strane knjige Becovic pokušava da nam približi ne samo ulogu i dešavanja Gajretovog pododbora u Pljevljima, vec i jednu širu društvenu sliku grada u godinama velikih lomova, antagonizama starog i novog. Ono što je karakterisalo i ranije radove ovog autora: obilje empirijskih podataka, dokumenata i fotografija, ponavlja se i ovdje. Becovic u svojoj novoj knjizi donosi preko 150 fotografija i 60 dokumenata, od kojih se skoro svi po prvi put pojavljuju pred citaocima. Vremenom sakupivši bogatu arhivsku gradu i koristeci strucnu literaturu autor je veoma pregledno tematski i hronološki napisao knjigu o radu i znacaju kulturno-prosvjetnog društva ”Gajret” na podrucju pljevaljske opštine. Pored brojnih akcija na obrazovno-kulturnom polju, njegovom znacaju i uticaju u mnogim porama društvene sredine gdje je djelovao, Becovic nas ovom knjigom upoznaje i sa izuzetno velikim brojem aktivista ”Gajreta” od kojih su mnogi postali istaknute licnosti iz oblasti kojima su se bavili. Posebno je veliki znacaj što se navode mnoga imena koja su u ovoj sredini poznata po pricama starijih generacija, ali o kojima neke osnovne podatke do sada nismo imali prilike da bolje znamo. Ništa manje nisu znacajne stranice i poglavlja u kojima Becovic piše o radu ”Gajretovog” Konvikta, a posebno o edukaciji muslimanske žene.

    Bez ambicija zaokruživanja teme autor ove knjige stvorio je dobre preduslove za sve one koji ce se baviti ovom temom, ili ce im ona pomoci u obradi drugih. Mnogim buducim istraživacima ce ova knjiga biti dobra polazna osnova za njihove projekte ili pak mjesto gdje ce pronaci dovoljno empirijskih podataka za svoja istraživanja.

 

 

    Dvotomno kriticko izdanje epike Avda Mededovica predstavlja kapitalni poduhvat Almanaha. Zlatan Colakovic, u saradnji s internacionalnim timom homerologa, antropologa, folklorista i slavista, te Parryjevim arhivom univerziteta Harvard, pripremio je dosad najveci izbor epike Avda Mededovica.

    Preko 1000 stranica ovih knjiga sadrže dosad najobuhvatniji pregled Mededoviceve tvorbe (novo izdanje slavnog epa Ženidba Smailagic Meha i cetiri obimna epska spjeva). Po prvi put se objavljuju iscrpni razgovori Mededovica sa Parryjem i Vujnovicem o pjesmama, pjevacima i tehnici epske tvorbe, kao i Parryjev dosad nepoznati rukopis Pitanja iz Bijelog Polja. Napokon, izdanje sadrži izbor najznacajnijih tekstova o Mededovicu (Lord, Bašic, Danek), hronologiju Parryjevog sabiranja, Mededovicevu bibliografiju, rjecnik Mededoviceve epike i fotografije iz Parryjevog arhiva na Harvardu.

Knjiga I
2007, str. 1001 + dodatak

    Colakovic je ovo izvanredno izdanje pripremio s uglednim svjetskim homerolozima Robertom L. Fowlerom sa engleskog univerziteta Bristol, Georgom Danekom sa austrijskog univerziteta u Becu, te antropologinjom Th. de Vet sa americkog univerziteta Arizona. Njihovi ogledi objavljeni su i na engleskom jeziku. Danek uporeduje Mededovicevu i Homerovu tvorbu, a de Vet objašnjava razvoj Parryjeve teorije. U svojim raspravama o Mededovicu i Homeru, Colakovic izlaže novi teoretski pristup o post-tradicionalnosti Mededovica i Homera, te dokazuje da su Mededovic i Homer post-tradicionalni pjesnici. Fowler u tekstovima Uvod i Homersko pitanje, prihvaca Colakovicevu tezu i dokazuje Homerov spoznajni otklon od starogrcke tradicije.

O umjetnosti Avda Mededovica i epu Ženidba Smailagic Meha u ovim knjigama rekli su:

Zlatan Colakovic: Ovaj je guslar u tehnickom pogledu tvorio na drugaciji nacin od svih drugih pjevaca unutar tradicije... Mededovic je bio post-tradicionalni pjevac-umjetnik par excellence. Poput Homera!
Nikola Vujnovic: Ovo je najduža pjesma što je do danas pisana. Ja sam pisao pet punih dana i nešto više... Onda kad ne bude Avda medu živima, nece se naci niko ko bi bio ovakav za pjevanje.
Albert Bates Lord: Avdo je mogao da pjeva pjesme koje su bile duge otprilike poput Homerove «Odiseje»... Nepismeni mesar iz malog grada u središtu Balkana bio je ravan Homeru, makar po dužini pjesama... Svi smo ovo prepoznali kao istorijski momenat. Ostavio je iza sebe pjesme... koje ce biti upamcene u danima koji dolaze.
Husein Bašic: Zahvaljujuci Cor Husu i Mededovicu, ovoj dvojici pjesnika-pjevaca junackih pjesama, prvome kao legendi i drugome kao našem savremeniku, naša usmena predaja je probila zastore mraka i cutnje, i tek sada, iako zakašnjelo konstituiše se kao kulturna vrijednost i umijece koje ima naucnu ovjeru i reputaciju svjetske kulturne baštine.
Georg Danek: Tek sa Avdovim «Smailagic Mehom» postao je poznat tekst jednog neopismenjenog tradicionalnog pjevaca, koji je mogao da podupre tezu o jednom «usmenom Homeru».
Robert L. Fowler: Za proucavanje Homera ovi dosad neobjavljeni bošnjacki epovi, kao i autoritativni tekst Ženidbe Smailagic Meha, imaju veliki znacaj. Nakon epohalno važnih proucavanja južnoslavenske epike Milmana Parryja u ranim desetljecima prošlog stoljeca, ove su poeme predstavljale središnje mjesto u razumijevanju Homera.
Avdo Mededovic: Ponosijo sam se sa tijem, i eto kako Bog baš pristade. Navi, u jednom zemanu dode, te dodoše ova gospoda kod mene, i mene potražiše, da him Bog da zdravlje!


 

    In his Critical Edition of Avdo Mededovic’s epics, Zlatan Colakovic has revised the understanding of Homer as an oral traditional poet, which is prevalent in modern Homeric studies. In his essay, “The Singer above Tales” he argues that Homeric epics belong to post-traditional epic making, opposing views as developed in mainstream Homeric scholarship, which conceive of Homer as a traditional poet or even a tradition per se (non-existent Homer, Homer as a “cultural hero”).

    According to Colakovic, Avdo Mededovic and Homer belong to post-traditionality. He writes, "In the following text I will argue that both Mededovic (in great measure) and Homer (in highest measure) were post-traditional poets. I suggest that there are two essentially different techniques for the making of epic, which have produced distinct forms of epic poems, both in the Bosniac and ancient Greek oral epic corpus: a traditional and post-traditional technique". ".


Knjiga II

    Zlatan Colakovic based his theory on his field work, his work in the Milman Parry Collection at Harvard, his thorough analysis of Bosniac epics, his scholarly research in the field of Ancient Greek literature and philosophy, and his research and studies of other epics and storytelling, including Inuit tradition.

Robert L. Fowler writes in his Introduction:

    Colakovic's account of Mededovic's post-traditional art repeatedly identifies features which also characterise Homer, and which in both cases lie at the heart of their craft: incorporating elements of one poem into another, novel uses of traditional stylistic devices, very free and elaborate expansion of traditional poems to reach monumental proportions, a searching and critical attitude towards the values exemplified in the traditional poems, innovations in formulae and themes, developed characterisation of the heroes, more speeches, etc. If these differences in Mededovic's case arise from a new attitude to tradition, the suspicion must be that the same is true of Homer. Homerists who have long argued this on other grounds may find confirmation of their views here. But more than that, they may find much new comparative evidence for thinking about how this transition actually takes place in a mixed oral/literate environment, and what the implications might be for such notions as traditional referentiality, oral intertextuality, bardic transmission, textual fixation, linguistic innovation, and so on. The ground to till is very rich here, the yield potentially vast.
 

    "Od izvanredne Gusinjske godine do jedinstvene Davidove zvijezde proteklo je skoro dvije decenije, ali - vrijedelo je!
Zvijezda je zablistala u punom sjaju"!

Sreten Asanovic, "Liberal"

    "Citalac se lako uvjeri da pred sobom ima pisca velike epske snage, uzvišenog i bogatog jezika, osobene lirske nadahnutosti... Pravo literarno otkrovenje, Hodžic je stvaralac cije djelo zaslužuje da se predstavi Evropi..." Pinter Lajoš, "Forras", Budimpešta

    "Pjesnik i pripovijedac, reporter i romansijer, putopisac i urednik, novinar i slikar Zuvdija Hodžic izborio je zapaženo mjesto u tokovima savremene crnogorske književnosti. Svojom pojavom on je donio svježinu gusinjskih izvora i patinu starinskog bitisanja, magiju konfesionalno i nacionalno izmiješanog i medusobno prezaduženog življa, žestoki dah Prokletija i mistiku naslijedenih istorijskih ožiljaka, ali i smisao za radost i nadu..." Sreten Perovic, "Ogledi i eseji"

 2006, str. 294

    "Bez obzira na to kako licnost dolazi u centar zbivanja, pisac je magicnim postupkom postmoderne izvlaci i smješta u poznate i shvatljive pripovijesti. Tok istorije je pretumban, skrenut i obraden tako da sve sudbine imaju jednaku vrijednost".

Mladen Lompar, "Ars"

    "Hodžicev roman se rada na granici, i1i na granicama - medu ljudima i vremenima, medu vjerama i nacijama, izmedu Istoka i Zapada... I svaki detalj je novi prelaz, novi most koji doprinosi da jedni druge bolje razumijemo."

Božena Jelušic, "Pobjeda"

    Univerzalizam islama koji je prisutan u cjelokupnom životu covjeka, javnom i privatnom, tj najneposrednija veza religije i svjetovnog života, mogu se posmatrati kao polazne tacke dubokog prodora i trajnog obilježja krajeva cije je stanovništvo pripadalo korpusu islamskih vjernika. U tom smislu, prodor koji je islamsko civilizacijsko zracenje ostvarilo na našem tlu nikako nije ogranicen na konfesionalnu dimenziju i slojevito je utisnut u kulturu šire zajednice kao njeno cvrsto i neraskidivo vezivanje za orijentalne izvore. Knjiga Tragovima orijentalno-islamskog kulturnog nasljeda bavi se svjetovnom dimenzijom kulturnog fenomena cija je osnovna odrednica islam. Registrovanje grade pisane na orijentalnim jezicima (arapskom, turskom i persijskom), pratilo je i evidentiranje predmeta etnografskog karaktera orijentalno-islamskog porijekla, spomenickog blaga, pokušaj rekonstrukcije kulturno-prosvjetnog ambijenta koji je iznjedrio specificnu kulturu pisane rijeci, estetske i uopšte umjetnicke standarde. Radovi svrstani u poglavlja: 1) Urbani centri kao administrativna, vjerska, privredna i kulturna središta; 2) Spomenici vjerske tradicije; 3) Baštinici kulture islamskog orijenta; 4) Odabrana bibliografija; 5) Predmetni registar predstavljaju pokušaj da se sastavi mozaik radi stvaranja osnovne predstave “kulturnog aspekta” nasljeda koje je vijekovima trajalo kao “drugaciji” sistem vrijednosti i pogled na svijet, u prožimanju sa zatecenim tradicionalnim elementima. Specificna kulturna konstrukcija islamskog segmenta crnogorskog društva formirana je kao regionalni izraz pozitivnih tekovina islamske civilizacije i na taj nacin poprimila je oblik sopstvenog identiteta u dinamicnoj vezi sa vrijednostima drugih tradicija. Svaki pojedini prilog u knjizi donosi djelic slike prošlosti, predstavljajuci razlicite baštinike orijentalno-islamske materijalne i duhovne kulture u Crnoj Gori, nastojeci da postigne onaj stepen naucne utemeljenosti i objektivnosti koji ne podliježe uhodanim evropocentricnim ili, možda, islamocentricnim, kalupima. Napomenuli bismo da su pojedini dijelovi knjige bili u prethodnom periodu vec predocavani naucnoj javnosti, ali su u ovoj knjizi u kontekstu koji ih cini dijelom postupnog iscrtavanja obrisa cjeline našeg istraživackog poduhvata.  


    Najnovijom knjigom koju je priredio Uzeir Becovic, publicista iz Pljevalja, pod nazivom Husein-pašina džamija, po prvi put se citaocima, kulturnoj i naucnoj javnosti predstavlja djelo u kojem je okupljeno sve do sada što je pisano i proucavano o ovom spomeniku kulture. Pored uvodnog teksta Becovica, u knjizi se nalazi dvanaest radova o Husein-pašinoj džamiji razlicitih autora, koji se po prvi put javljaju sakupljeni na jednom mjestu, propraceno sa znatnim brojem snimaka iz dalje prošlosti i sadašnjosti, posebno onih djelova Džamije koja predstavljaju remek djela islamske kulture, uz opis svakog detalja.

    Autor i priredivac je prezentirao i podatke o džematu i vakufu Husein-paše Boljanica, kao i o samom dobrotvoru i njegovoj porodici. U drugom dijelu knjige (Prilozi) obradene su sve ostale gradske i seoske džamije, koje postoje, ali i one koje su porušene, popaljene i slicno. Za devet gradskih džamija autor je dao znatan broj podataka, po prvi put šire obradenih, ali i podatke o vakufima ovih bogomolja. Poseban znacaj ovom drugom dijelu knjige daje se isticanju imena vjerskih dostojanstvenika: imama, vjeroucitelja, mujezina, šerijatskih sudija, muftija, hafiza...

  2006, str. 237

    Za nekoliko njih, koji su posebno zadužili ovaj kraj dati su posebni prilozi, kao na primjer za legendarnog muftiju Mehmed Nurudi Vehbi ef. Šemsikadic, Mehmed Zekerijah Zeki Cinara, Ajnija Ajni Bajraktarevic, Mehmed ef. Cokovic... U ovom dijelu autor pokušava da od zaborava odvoji jedan dio istorije Pljevalja, koji je "cudno" nestao pedesetih i šezdesetih godina XX vijeka. Husein-pašina džamija je jedan, posigurno, najznacajniji objekat islamske arhitekture na prostorima bivše Jugoslavije, a po nizu sadržaja ubraja se u vrhove dometa svjetske islamske kulture svoga vremena, ciji detalji do danas nijesu prevazideni. O tome autor daje vjerodostojne tvrdnje naucnih radnika po odredenim oblastima. Rijec je o jednom znacajnom djelu, kako zbog same tematike, tako i nacina obrade. Sublimacijom svih tekstova može se doci do kompletnog utiska o enterijeru i eksterijeru džamije, a što je ilustrovano sa 125 fotografija, od kojih je 23 dato u bojama (na 16 strana). Ovom knjigom Becovic daje kvalitetne prostorne i vremenske koordinate za buduce naucne radnike, koji bi trebalo da cijelu ovu tematiku stave na mjesto koje joj pripada.  

    Ovo su price cija se radnja uglavnom dešava u ,,zavicajnom krilu”. Naravno, svaka od njih nosi u sebi svoju posebnost. Svaka od njih prati razlicite sudbine i razlicita dogadanja iz jednog vremena koje nije tako blizu, ali ni tako daleko. Potvrda tome je što se junaci prica približe "novom vaktu i vremenu”. Cesto u njima sretamo ljude koji su razapeti izmedu starog nacina života i onoga što dolazi i osvaja svijet. Život donosi i odnosi razocaranja i radost i po ko zna koji put pokazuje da "nije život što i polje preci”.

    Svaka od prica je zagonetka koja se zove život. One zrace toplinom ali i životnom patnjom za koju cesto pomislimo da je nemoguca. Tu patnju autor vješto razbije opisima mjesta gdje se radnja dogada. Pa kad se sudare plavetnilo neba i zraci sunca sa mukom i teškocom koju život nudi izroni ,,košcati” ali uspravni gorštak sa ,,povehlim usnama” i pobjednik je tu. Sve je to obloženo narodnim govorom koji se poodavno ne srece i koji nas odmah vrati u vrijeme kada se ovakav govor mogao cuti na svakom mjestu.

    Bez takvog govora price bi bile siromašnije i bile dalje od nas i vremena dešavanja u njima.

  2006, str. 146

    Posebnu draž u ovim pricama daju monolozi glavnih junaka koji svojim monolozima plivaju kroz život na slijepo nošeni strujama neizvjesnosti. Možda ipak tako traže mirniji životni tok. Dijalozi su takode posebna strana price. Kratki ali uvjerljivim odgovorima licnostima daju posebnost pricama. Dati su uvijek tako da onaj koji pita pokušava da ubijedi pitanog. Ali i jedan i drugi vjeruju da su u pravu. Svaka prica iz ove zbirke svjedoci o duhovnom kretanju jedne licnosti. ,,Pricati se može razlicito, ali potreba za pricanjem ostaje”. Autor ove zbirke uspijeva da potvrdi da je njegovo pricanje uspješno i ovom zbirkom se preporucuje citaocu.

    Iako licnosti ,,žive u cvorovima” valja procitati kakav je to život i kako je ,,živjeti u cvorovima”. A živjeti se mora...
 

IZ PREDGOVORA II IZDANJU

      Teško da bi se u crnogorskoj istoriografskoj tradiciji našla knjiga slicna ovoj. Pri tome ne mislim po kvalitetu, jer je na stotine boljih knjiga napisano, niti po znacaju, jer, zasigurno takvih je bilo još više, niti po primijenjenom metodološkom obrascu koji je u klišeu tradicionalne istorije, vec prevashodno, po fenomenu shvatanja i razumijevanja istorije u Crnoj Gori. U tom smislu, 1759 objavljenih izvora, sa stanovišta struke predstavlja tek neznatni pomak u proširivanju heuristicke osnove jednog istraživackog pitanja. Njihova kriticka valorizacija svakako je podrazumijevajuca i njom se, uglavnom, bave usko profilisani strucnjaci, pa slicne knjige teško mogu izazvati pažnju šireg kruga citalaca. U konkretnom slucaju desilo se nešto neocekivano. Odmah, po izlasku iz štampe, knjiga je bukvalno razgrabljena i izazvala izuzetno veliki interes javnosti, gotovo da se može govoriti o malom društvenom fenomenu.

    Knjiga je, moguce više od drugih, svjedocanstvo o neorganizovanom i neosmišljenom procesu istorijskih istraživanja u Crnoj Gori, u kojem se po pravilu, prvo saopšte "istorijske istine", a tek potom objave izvori koji ih dovode u pitanje ili potvrduju, kao i dokaz, da je proces istorijskog saznanja permanetna potreba svake generacije. Otuda i ustaljeno mišljenje u modernoj istoriografiji da se istorija ne može napisati, ona se piše. I to je njeno višemilenijumsko iskustvo, od Herodota do danas. Zanimljivo je, da je o ovim knjigama napisano podosta razlicitih tekstova. Uglavnom afirmativnih, mada je i ne mali broj onih, tendecioznih, nihilistickih, diskvalifikatorskih i omalovažajucih. I, naravno, oni se nijesu bavili sadržajem knjiga. Razumljivo, jer knjige sadrže izvore. Da bi se osporile, bilo bi potrebno dokazati da izvori nijesu autenticni. Kako su pojedini unajmljeni "specijalisti" ubrzo shvatili da je u metodologiji priredivanja izvora, primijenjen obrazac, po kojem se nastojalo, da cak i objavljeni tekst bude što bliže originalu, pokrenute su hajke protiv autora.

    Iz razloga koji nijesu imali nikakve veze sa naukom. Bilo je i onih koji su podatke iz izvora objavljenih u ovim knjigama predstavljali kao plod sopstvenog istraživackog rada......................................................... Kada bi se pošlo od principa potrebe objavljivanja svih relevatnih izvora od interesa za konkretno pitanje, sigurno je da to više ne bi bila cetvorotomna zbirka, vec bi broj objavljenih izvora, a samim tim i knjiga, bio najmanje, duplo veci. Ipak, opredijelili smo se da u II izdanju ovih knjiga, ništa ne mijenjamo. Smatram da je ova tematska zbirka dokumenata, ne samo svjedocanstvo o vremenu o kojem govore izvori objavljeni u njoj, vec i o vremenu u kojem se pojavila, te je po tome ona pojava i sama po sebi. U meduvremenu, su objavljene i brojne druge knjige, tematske zbirke izvora, održani naucni skupovi, uradeni prevodi raznih knjiga, inicirani pojavom prvog izdanja "Skrivane strane istorije" pa i nije neskromno ako se kaže da su dinamika i frekfentnost ove problematike u naucnim i laickim krugovima nevjerovatno uvecani.

 

    Bibliografija radova o ovoj problematici danas je neuporedivo veca, tematski razudenija i strucno referentnija nego prije pojave "Skrivane strane istorije", kako kod nas tako i u inostranstvu. Zato i smatram da je ona ispunila svoju naucnu misiju................................................................

    Drugo izdanje "Skrivane strane istorije" pojavljuje se prevashodno zbog potrebe nesmanjenog interesa javnosti za ovom knjigom. Kako strucne, tako i laicke. U relativno euforicnoj atmosferi u kojoj se knjiga pojavila i koja je pratila njeno prvo izdanje, nije bilo vremena niti potrebe da se razmišlja o njenom stvarnom, strucnom i naucnom znacenju. Otuda su brojne biblioteke i univerziteti, kod nas i u inostranstvu, koji su iskazali interes za "Skrivanom stranom istorije", ostali bez nje. Vjerujemo da ce ovim izdanjem "Skrivane strane istorije" taj propust biti prevaziden i da ce knjiga stici do svih zainteresovanih.

Ispod nebeske kape uske su staze, maglene bogaze, jasne livade, bistri izvorovi i lisnati javorovi, a tu i jedan Jusuf, nekako ispod tamne zvijezde. Hilmo Hadžic i kaže da je Jusuf takve zvijezde, zvijezde uglavnom hude srece. Sentenca: takve zvijezde, naglašava i stil Hilma Hadžica. Taj stil se narocito uocava u dijalozima. To nije kitnjasti koloritni stil jednog Camila Sijarica, vec osobeni, Hilma Hadžica. Tu se uocava i prekrasni jezik ovog autora. Hadžic se, svakako, koristi jezickom arhaistikom, ali to je s mjerom i na mjestima gdje je to zaista neophodno i gdje drugacije ne bi ni valjalo... Jusuf i njegova braca poticu iz jedne ugledne domacinske kuce kakve su donedavno bile u rožajskom kraju. On naprosto nema srece: umire mu prva žena, druga umire od tuge za sinom koji se strpoštao sa stijene, a s trecom i nije mogao. Na kraju Jusuf ostaje sam, sam kao i ona njegova zvijezda, zvijezda koja mu je odredena i za tugu programirana. Hadžic Jusufovu tugu nije prenaglasio, vec osjencio, kao što olovkom naglašava dobar crtac dobar crtež. Na primjer, Jusuf miluje macku, ali ta njegova samoca nije tako vidljiva sve dok djeca to ne uoce. Hadžic je ovdje jasno dao ono što se skriva u poslovici: našla ga djeca. Jer ta mlada drska stvorenja prva otkrivaju mahane kod zrelih ljudi.

2005, 135 strana

    Hadžiceva proza sadrži i elemente etnologije, narodne sinkretije i narodne bošnjcke religije. To se narocito ocituje u težnji da se bude zdrav, da se bolest izlijeci, bilo travama, bilo knjigama. Mula Šaban je tako sav posvecen tome da iz insana istjera zlo koje ima oblik živog bica. Nekada su to šejtani koji se radaju i ne umiru, nekada džinovi koji se radaju i umiru, ali su opaki stanovnici ljudske duše i ljudskog tijela. Šaban to knjigom rješava, a oboljeli Jusuf ce druge lijeciti travama, ali tek kada ga zdravim ucini medicina. Hilmo Hadžic je posve petrificirao jedan seoski život, nacin toga života, i njegovu ozbiljnost. U tom životu ima grešaka, ali nema improvizacije. Sve se ozbiljno planira, što se vidi u izlasku na stanove, u odlasku ka planinskoj ispaši. Uostalom, Hilmu Hadžicu ovo i nije prva knjiga. Objavio je vec dvije: Slatko djetinjstvo i Bilo jedno djetinjstvo. I prva, iako je naznacena kao etnografski zapis, i druga, koja je sacinjena od pripovjedaka, mirne duše mogu uci u lektiru za osnovne i srednje škole. To je, u stvari, ljupka proza koja se rijetko srece. I ova Hadžiceva prozna knjiga, zapravo, kratki roman samo produbljuje i nastavlja ono što je autor vec naglasio u svojim ranijim knjigama. Ne vjerujem da ce se u Hadžicevoj bibliografiji naci samo ove tri knjige. Cini se da profesor matematike, Hilmo Hadžic, ima još puno toga da kaže. On je vec položio književni ispit, rješavajuci vrlo složene književne formule, semantiku i metaforu, služeci se prekrasnim jezikom rožajskog kraja.

Ismet Rebronja

    Novo „Almanahovo“ izdanje, monografija autora Slobodana Drobnjaka i Saita Š. Šabotica „Muslimansko/Bošnjacko stanovništvo Onogoškog-Nikšickog kraja 1477-2003. godine“, Almanah,2005, 422, predstavlja sinteticko djelo koje objašnjava proces širenja osmanske civilizacije i onoga što je ona sa sobom nosila na konkretnom geografskom prostoru, u ovom slucaju u jednom vrlo znacajnom dijelu Crne Gore, na podrucju srednjovjekovnog Onogošta i novovjekovnog Nikšickog kraja. Knjiga je svojim sadržajem i obimom namijenjena širem krugu citalaca. Prema zamislima samih autora, rekonstrukcija prošlosti Nikšickog kraja sagledavana je kroz hronologiju dogadaja koji su vezani za pad srednjovjekovnog Onogošta pod osmansku vlast, islamizaciju zatecenog hrišcanskog stanovništva i njegov ukupan život u istorijskim uslovima u kojima je stanovništvo islamske vjeroispovijesti bilo u demografskoj dominaciji nad hrišcanskim stanovništvom, skoro do pred kraj XIX vijeka, a zatim integracione procese muslimanskog stanovništva u nove državno-pravne okvire koje je nudila crnogorska država.

2005, 422 strane

    Imajuci tu cinjenicu na umu, sasvim je razumljivo što je posebna pažnja u monografiji posvecena periodu od pocetka XVIII vijeka, kada je došlo do stvaranja osmanskog Onogošta, pa do predaje Nikšica Crnogorcima, 1877. godine. Taj period istorije, sagledavan iz perspektive istorijske prošlosti muslimanskog stanovništva, predstavlja za istoriografiju interesantan, a za istoriju crnogorskih Muslimana, odnosno Bošnjaka, važan i još uvijek u potpunosti neistražen period. Napori autora da ga korektno predstave u granicama moguceg, zahtijevalo je strpljenje koje je krunisano iznošenjem obilja podataka koji se prvenstveno odnose na proces demografske ekspanzije i kasnije demografske erozije muslimanskog stanovništva Nikšickog kraja, unutar kojih su se prelamali i drugi važni društveni, ekonomski, politicki, socijalni i kulturni procesi. Koristeci se prethodnim istraživanjima istoricara, etnologa i drugih naucnika, autori su se i sami potrudili da u iznošenju podataka iz prošlosti Nikšickog kraja obogate duhovnu riznicu muslimansko/bošnjackog stanovništva koje na ovom podrucju ima tradiciju dugu više od pet vjekova. Ovome svakako treba dodati i zapažanje da su autori koristili literaturu i izvore koju do sada nijesu koristili prethodni istraživaci prošlosti Nikšica i njegove okoline.

    Sadržaj monografije podijeljen je u osam posebno izdvojenih cjelina, koje, sagledane sve zajedno, predstavljaju cjelovito videnje predmeta istraživanja. Dakle kroz mikro plan, sagledavani se važni istorijsko-demografski procesi kojima je bilo izloženo muslimansko-bošnjacko stanovništvo Nikšickog kraja.

    Specijalista u proucavanju starogrcke tragedije i Aristotela, dr Zlatan Colakovic je nastavio svoje studije epike na univerzitetu Harvard, kao dobitnik Fulbrightove stipendije (1984-1988). Na Harvardu, Marina i Zlatan Colakovic temeljno upoznaju kolekciju Milmana Parrya iz 1933-35, te zbirku bošnjacke epike Alberta Batesa Lorda. Nakon cetvorogodišnje saradnje sa Albertom Lordom, Colakovici sakupljaju bošnjacku epiku Murata Kurtagica, iz Rožaja, posljednjeg velikog tradicionalnog bošnjackog pjevaca. Uz pomoc Zaima Azemovica i Mehdije Husica, Colakovici u Rožajama prvi put na filmu bilježe duge bošnjacke epske pjesme. Bilježenje epike savremenom audio-vizuelnom tehnologijom, te kompjuterskom pripremom i obradom tekstova predstavlja novi nacin ocuvanje bošnjacke epike kao muzeološkog materijala. Tako prezervirani tekstovi ujedno pružaju potpuno nove mogucnosti i principe istraživanja. Na 670 stranica ove knjige nalaze se najljepše epske pjesme Murata Kurtagica iz zbirke Zlatana i Marine Colakovic, te Avda Mededovica iz harvardske zbirke Parry.

 2004, 670 strana

    Uz dnevnik sabiranja i razgovora s Kurtagicem o njegovom umijecu i pjesmama, knjiga sadrži tekstove objavljene u casopisu “Almanah”, kao i u americkim, kanadskim i hrvatskim casopisima, potom i formularni prepjev Pjesme o Kostrešu na engleski jezik. Poseban doprinos teoriji tradicionalne epike Z.Colakovic daje u teoretskom traktatu Herojska mitska prica, a u posebnom poglavlju opisuje i nastanak slavne zbirke Milmana Parryja. Dio knjige na engleskom jeziku posvecen je anglosaksonskim naucnicima i studentima, a sadrži pregled istorije sakupljanja i objavljivanja bošnjacke epike, te detaljni popis zbirke Alberta Lorda i Colakovicevih transkripcija i edicija sa Harvarda. Znacajan doprinos knjizi predstavljaju fotografije pjevaca iz tridesetih i pedesetih godina XX vijeka , iz arhiva zbirke Milmana Parryja. Ove fotografije, kao i tekstove pjesama Avda Mededovica, Almanah i autori objavljuju s posebnom dozvolom univerziteta Harvard i kuratora zbirke The Milman Parry Collection of Oral Literature biblioteke Harvardskog koledža. Autori Zlatan i Marina Colakovic vodili su dugogodišnji projekat istraživanja bošnjacke epike, koji je pod pokroviteljstvom Matice hrvatske finansiralo Hrvatsko ministarstvo znanosti. Za svoj doprinos proucavanju usmene epike Zlatan Colakovic je 1990. dobio nagradu Government of Canada Award.

 

 

    Od svakog vašeg djede pjesnik Redžep Nurovic preuzeo je poneku dobrotu I izvajao djeda Fehima. On je pjesnicki model

    ( Nurovic kaže –crtež) jednog ljudskog lika i karaktera ispunjenog melodijama prefinjene ljubavi i duhovnosti . Svako od vas može djedu Fehimu zamijeniti ime , dati mu ime svoga privatnoga djeda. Suština se ne mijenja. Dobrota može imati više imena ili nadimaka . Važno je da joj se ne potkopava temelj .

Milika Pavlovic

 

 2004, 44 strane

    Osnovni smisao i suština ove knjige i njenih anegdota, kojih je ukupno 170, nije u broju stranica (ovih je svega 127), vec prije svega u tome što su likovi iz ove sredine, autenticni, stvarni, a i osnovne teme i ideje lokalizirane na plavsko-gusinjsko podrucje, Ovde je u bitnim crtama i skracenom obliku, veoma duhovito i plasticno ispricana prošlost puna prepona, nedaca, ratnih sukoba, bijede i siromaštva, opisani svojevrsni doživljaji i osjecanja ljudi, njihova životna iskustva i nacini rasudivanja. Delo ima filozofsku potku i pre svega dublji eticki smisao, pri cemu se jasno razgranicavaju dobro i zlo, istina i laž, humanist i pakost, hrabrost i strah, ljubav i mržnja, prijateljstvo i antagonizam, rad i lenost, sloboda i ropstvo, besa i nevera i drugi pojmovi. U knjizi naziremo i razlicite društvene kategorije i odnose: uslove života siromašnih porodica, imucnijih slojeva, grad i selo s l. Knjiga je posebno znacajna za psiholoske analize i pedagoske meditacije, jer nam razgovori junaka prica najbolje pokazuju kako ovi ljudi razmišljaju, koliko ih odredena pojava ili dogadaj interesuje, cega se rado secaju, šta ih najviše zaokuplja, koje su njihove karakterne i druge individualne osobine i slicno.’………….

Akademik Jašar Redžepagic

 2004 , 127 strana

 

 

 

Sadržaj  Prve knjige

 

 

    Prva dva toma kapitalne studije CRNA GORA U EGZILU u izdanju Istorijskog instituta Crne Gore i Almanaha predstavljaju pokušaj istoriografske rekonstrukcije socijalne i politicke pozicije brojne crnogorske emigracije u periodu poslije odluka Podgoricke skupštine 1918.godine, njenih diplomatskih napora u borbi za opstanak Crne Gore. Prva knjiga sadrži klasicnu istoriografsku ekspoziciju zasnovanu na primarnim i uglavnom nekorišcenim istorijskim izvorima, dok se u drugoj knjizi objavljuje 135 dokumenta programskog sadržaja ( izjave, protesti, memorandumi, note, proglasi, protestna pisma) važnih za rekonstrukciju crnogorskog pitanja u širem evropskom kontekstu.

 

 

 

Sadržaj Druge knjige

 

 

 2004, I knjiga - 455 strana
          II knjiga - 692 strane

 

 


   Knjiga književno- teorijskih rasprava jednog od najkontraverznijih licnosti crnogorske naucne i politicke scene. Manirom izvrsnog znalca epskog diskursa Kilibarda problematizuje kontraverze uz književno-teorijskom tumacenju Njegoša, Andrica , Ðilasa , te nekoliko znacajnih epskih pjesama smještajuci ih u konkretan socijalno-istorijski i politicki kontekst.

 


2003 , 270 strana

   Knjiga sadrži 58 grafika sa motivima iz Plava i Gusinja, dok se na naslovnoj strani nalazi crtež vrata sa Redžepagica kule, koje je i cuveni Aleksandar Deroko, stavio na naslovnoj strani svoje knjige "Narodno neimarstvo". "Hodžic podsjeca na stare majstore – gravere, na kujundžije, a njegove grafike na filigran u kojoj je utkano bogato srpljenje, mnoštvo volje i refiniranih detalja", zapisao je akademik Sreten Perovic, dok je akademik Mladen Lompar, u pogovoru ove knjige pored ostalog napisao: "Hodžicevi crteži radeni su na licu mjesta ili po rijetkoj dokumentaciji i zato su svojevrsni prostorni arhiv i odraz zaustavljenog toka, prikaz prostora bez covjeka, ali sa ljudskom dušom u svakom potezu i prikazu". Sam autor je povodom ove knjige zapisao: "Tragao sam za starim fotografijama Plava i Gusinja, pronalazio ih u stranim i našim novinama, arhivima i muzejima, privatnim kolekcijama, žalio što je sacuvanih malo a oštecenih mnogo. Skupljao sam ih, od djelova sklapao cjelinu, nastojao da caršiji, sokacima, kulama i kucama, povrnem predašnji izgled.

 2003, 83 strane, 58  grafika

   Cinio sam to znajuci da crteži teško mogu nadomjestiti stvarnost, da je fotografija nezamjenljivi dokument, ali da su na onim s pocetka prošlog vijeka, a i kasnije, mnogi objekti zaklonjeni ljudskim figurama, a snimljeni motivi, uglavnom, isti. Rukovodio sam se ljubavlju prema zavicaju, njegovoj kulturnoj baštini, željom da ovi crteži budu još jedna prica o njegovim ljepotama i vrijednostima, o trajanju i trajnoj prolaznosti, o nama i za nas, podsjecajuci na pouku naših predaka: "Kucni prag je najviša planina", odnosno na istocnjacku mudrost: "Kad ne stane kuca, to je kao da izgori biblioteka".

 

   Knjiga pripovjedaka poznatog pisca autora cuvenih romana Gusinjska godina i Davidova zvijezda. Pripovjetke su tematski vezane za pišcev zavicaj. Zuvdija Hodžic i ovom knjigom pokazuje da nije slucajno jedan od najcenjenijih pisaca medu savremenim književnim stvaraocima.

    ....Svih dvadeset prica, koliko sadrži zbirka "Neko zove", povezuje i prožima jezicki i ambijentalni kolorit, istorijska i legendarna patina, moralna i emocionalna dosljednost Hodžicevih junaka. U centru zbivanja je Gusinje, literarni toponim širokog simbolicno-meteforicnog znacenja, i njegovi mještani optereceni složenim istorijskim, mentalnim i moralnim nasledem...

 

 2003, 162 strane

 

 

   Rasprava Pravo na ime Rifata Rastodera predstavlja argumentovan odgovor kriticarima imena Bošnjak i predsavlja pokušaj istorijskog, kulturološkog, socijalnog i politickog pozicioniranja dileme oko imena. U raspravi se takode tretiraju pitanja manjinskih prava unutar konkretnog crnogorskog pravnog i politickog ambijenta. Kao izdavac ove studije uz Almanah se potpisuje i Forum Bošnjaka/Muslimana.

 

 


 2003, 78 strana

 

 

JOVO MEDOJEVIc - "MUSLIMANI U BJELOPOLJSKOM KRAJU 1477-2002"

   Knjiga predstavlja demografsku studiju koja se bavi muslimanima bjelopoljskog kraja od prvih pisanih svjedocanstva o njima do današnjih dana. Obradjeni su aspekti vezani za migracije, demografski razvoj, prirodno kretanje stanovništva i njegova struktura. Na kraju je dat pregled muslimanskih brastava bjelopoljskog kraja i njihovog porijekla.

 

 

 2003 , 152 strane


ŽIVKO M.ANDRIJAŠEVIC, ZORAN STANOJEVIC - "POKRŠTAVANJE MUSLIMANA 1913"

   Ovo je prva cjelovita istoriografska studija o nasilnom pokrštavanju izmedju 12-13000 muslimana 1913. godine u plavsko-gusinjskom i peckom kraju. Opsežan predgovor Zivka M. Andrijaševica uvodi ovu dugo “skrivanu“ temu u orbitu naucnog interesovanja na naucno fundiranoj i izvorno utemeljenoj metodološkoj osnovi. Prvi put je objavljeno 111 originalnih istorijskih izvora, koji na ubjedljiv nacin svjedoce o ovom fenomenu. Knjiga posjeduje registar imena. Urednik i recenzent knjige, Šerbo Rastoder, smatra da je ovom knjigom na jedan naucno ubjedljiv nacin, jedna tema o kojoj se više pricalo, nego pisalo, postala legitimno nasledje istoriografije i što je još vaznije, objavljeni dokumenti su za vjecna vremena sacuvani od eventualnog uništenja.

 2003, 208 strana

 

Mustafa Memic, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore

   Prvi pokušaj cjelovitog istoriografskog prikaza Bošnjaka (Muslimana) Crne Gore.

   Autor je pokušao da sinteticki izloži dosadašnja znanja o ovoj temi koja je rijetko bila predmetom naucnih istraživanja. U hronološkom rasponu od prvih pocetaka islamizacije do današnjih dana izložene su najbitnije cinjenice istorijskog razvoja ovoga naroda. Studija je plod višegodišnjih istraživanja jednog od najboljih znalaca ove problematike. Uz veliki broj izvora i literature, studija obiluje velikim brojem fotografija i karata, imenskim i geografskim registrom.


 2003, 331 strana


 

   Nedavno se u izdanju "Almanaha" pojavila kapitalna cetvorotomna ANTOLOGIJA USMENE KNJIŽEVNOSTI BOŠNJAKA IZ CRNE GORE I SRBIJE ciji je priredjivac jedan od najboljih znalaca ove problematike akademik Husein Bašic. Antologiju cine cetiri knjige (lirika, epika, proza, o usmenoj književnosti).

 

2002, I - 285 strana

           II - 293 strane

           III - 277 strana

           IV - 314 strana

   Okosnicu ove Antologije cine pjesme zapisane u trima kasabama Crne Gore, uglavnom na periferiji Sandžaka, najvjerovatnije cistom slucajnošcu, što iz njih poticu ljudi koji su pokazali interes i ljubav, da ih, možda u zadnjem trenutku, otrgnu od zaborava. Inace bi doživjele sudbinu lirskih pjesama muslimana koji su živjeli u mnogo vecim i razvijenijim gradovima i palankama u Srbiji, koje su netragom nestale. Ne možemo reci da u tim mjestima, kao uostalom u bosansko-hercegovackim gradovima, nije cvjetala raznovrsna i bogata lirska poezija.

   Na prvom mjestu tu je zaista dragocjena zbirka Miodraga Vasiljevica: Jugoslovenske narodne pjesme iz Sandžaka, po kazivanju Hamdije Šahinpašica, rodom iz Pljevalja, Izdanje "Muzika" Moskva, 1967. godine, koja sadrži tri stotine lirskih pjesama, pretežno iz pljevaljskog kraja, ali i susjednih mjesta: Priboja, Prijepolja, Bijelog Polja, Sjenice, Novog Pazara, kao i kasaba u susjednom dijelu Bosne i Hercegovine: Rudog, Višegrada, Goražda, Cajnica, Foce, Zvornika i šire...

   Drugi znacajniji izvor je 100 dotad neobjavljenih lirskih pjesama u knjizi Crni dukati - Izbor iz narodnog stvaralaštva plavskogusinjskog kraja, koje je ovaj priredivac zabilježio u ljeto 1958. godine od svoje majke Hateme. Treci izvor je Zbornik zapisa narodnih umotvorina iz Rožaja i okoline - U rijecima lijeka ima, Rožaje, 1987. godine, u kome su zastupljeni zapisi književnika Zaima Azemovica i Ibrahima Hadžica, te folkoriste Ljubiše Rajkovica, Ibiša Kujevica, Delije Kurpejovica i drugih.

   U Zborniku je znatan broj tekstova koje je zabilježio vrsni poznavalac usmenog stvaralaštva i covjek koji je prikupio obiman fond svih vrsta usmenog narodnog izraza, Zaim Azemovic. Ovaj Zbornik sadrži 66 lirskih pjesama.

   Kao što za izbor lirike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije osnovu cini ranija knjiga Može li biti što bit' ne može - antologija muslimanskih lirskih pjesama iz Sandžaka - tako za epiku osnovu cini knjiga Zeman kule po cenaru gradi - antologija muslimanskih epskih pjesama iz Sandžaka, premda su u obje knjige gotovo polovina sadržaja nove i prvi put objavljene pjesme, tako da se s pravom može govoriti o novim i znatno širim izborima. To novo i šire je svakako u cinjenici da ovaj izbor sadrži dosad neobjavljene epske pjesme, ne samo s podrucja današnjeg Sandžaka, vec i iz onih krajeva koji su nekad bili gusto naseljeni muslimanima (Nikšic, Spuž, Podgorica, Kolašin, Crnogorsko primorje), kao i izvjesne pjesme nastale na podrucju Srbije, ciji su utvrdeni gradovi sve do druge polovine XIX vijeka bili pod osmanskom vlašcu.

   Na drugoj strani, na samom kraju obimnog i raskošnog južnoslovenskog pjesništva, cija je stvaralacka faza zbog istorijskih tokova i izmijenjenih uslova života bila vec završena, stoji monumentalni i s nadahnucem pravih i velikih pjesnika sroceni junacki epos "Zenidba Smailagic Meha", za koji, u predgovoru knjige "Pevac prica", Albert Bates Lord kaže: "Medu pevacima modernih vremena nijedan nije ravan Homeru, ali onaj, koji je, koliko mi poznajemo epsku pesmu, najbliži velikom majstoru jeste Avdo Mededovic iz Bijelog Polja u Jugoslaviji."

   Bez mitomanskog pretjerivanja, cega je vec bilo napretek u južnoslovenskoj usmenoj predaji i tradiciji, ovaj pribirac kulturnog nasljeda bošnjackog naroda u Crnoj Gori i Srbiji samo konstatuje da su ova djela stvorena u muslimanskoj sredini, od autora Bošnjaka, da cine najvece vrhove i domete u ovoj oblasti narodnog stvaranja i dižu cijenu i mjeru vrijednosti usmenog stvaralaštva ostalih južnoslovenskih naroda.

   Ova Antologija prati, uglavnom, uobicajenu klasifikaciju na pojedine vrste koje su jedne, prirodno, razlicite medu sobom, dok druge nisu cvrsto razdijeljene, vec se preplicu elementi razlicitih vrsta. Tako su u odvojenim ciklusima date: basne, bajke i novele; predaje i legende: pripovjetke i hicaje, šaljive price, anegdote i kraci oblici usmene narodne proze (izreke, poslovice, kletve, blagosiljanja, zagonetke, bajalice i dr.).

   Usmena književnost Bošnjaka Crne Gore i Srbije svakako zaslužuje svestranije i timsko istraživanje, kako na prekinutim a još neusahlim izvorištima usmenog narodnog izraza, koji još traje, ali se ne obnavlja (najviše zbog toga što je obnavljanje usmenosti, što se tice ne samo epike, vec i nekih drugih vrsta, završeno, ali i zbog drugih razloga). Stoga je nužno procešljavanje onoga što je zapisano i što cami u arhivima, kao i potpunije istraživanje i odabir najboljeg što su zabilježili naucnici svjetskog glasa, prije svih Matija Murko (ako su njegovi brojni fonogrami još citljivi?), Milman Perry i Albert B. Lord.

   Da na kraju napomenemo: usmena književnost Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije nije izolovano i zasebno kulturno nasljede jednog malog dijela naroda koji to nasljede smatra svojom kulturnom baštinom, vec je prije svega živo vrelo koje se ulijeva u jedinstvenu bošnjacku kulturu i tradiciju. Ono istovremeno bogati i cini raznovrsnijom usmenu književnost crnogorskog i srpskog naroda, ne samo u administrativnom (državnom) smislu, vec u svim oblicima pojavnosti i bivstvovanja. Ono nije "strano tijelo" i mahana, vec razlog više da bude tretirano i kao dio (crnogorske i srpske) usmene književnosti i tradicije.

 

    Izucavanju bošnjacke usmene književnosti, kako u BiH tako i u Sandžaku, u posljednjih nekoliko godina XX stoljeca, dali su znacajan doprinos: Muhsin Rizvic, Ðenana Buturovic, Hatidža Dizdarevic, Munib Maglajlic, Enes Kujundžic, Zlatan Colakovic i drugi. U ovaj izbor uvršteni su kako naucni, strucni, tako i prigodni tekstovi i prikazi, stranih i domacih autora, te nekoliko tekstova znacajnih za potpunije razumijevanje i shvatanje bošnjacke usmene tradicije. Ovdje mislimo na radove Camila Sijarica, Alije Džogovica, Ismeta Rebronje i dr. ciji si tekstovi u cjelini ili fragmentima zastupljeni. Radovi su objavljeni u prvobitnom obliku i narjecju na kome su štampani, a eventualna skracenja su oznacena sa tri tacke, ili rijecju Odlomak, ispod naslova. Isti postupak praktikovan je i kod prevoda sa stranih jezika, koji su preuzeti iz stranih i domacih publikacija.

    Ðustina Cacaj-Šuška je prva žena iz Malesije koja je dobila zvanje -doktora nauka i prvi je kandidat iz albanske dijaspore koji je doktorirao u Tirani . Radojica Jovicevic u recenziji ove knjige navodi: U ovoj monografiji autor se bavi društveno-istoriskim i kulturnim prilikama na Balkanu pocetkom i u prvoj polovini 19. veka, s posebnim osvrtom na rad prvog zacetnika i predstavnika albanskog prosvetitelja Nauma Vecilhardžija, koji je stasao medu vodecim ljudima prosvjete i kulture drugih balkanskih naroda. Vecilhardžijevo posebno pismo održava gotovo u potpunosti fonetskofonološki sistem albanskog jezika, slijedeci na taj nacin druge rodonacelnike balkanskog preporoda (Dimitrija Darvara, Georgea Lazara, Petra Berona i Vuka Karadžica), ciji bukvari kao i njihove ideje, zauzimaju vidno mjesto u ovoj monografiji. Treba istaci da je ovdje po prvi put razriješen i prema potrebi prokomentarisan Vecilhadžijev alfabet. Date su i dodirne tacke autorovog pisma i bukvara 19. veka u odnosu na ostala pisma i bukvare balkanskih naroda tog vremena. Rukopis predstavlja znacajan doprinos nauci kako albanskog tako i balkanološkog karaktera. Njegova sadržina je jedan dragocjen pregled balkanske kulture baštine iz perioda preporoda na Balkanu.

 2003, 219 strana

   Magistar ekonomskih nauka Halil Kalac priredio je knjigu "Kalaci - život i obicaji" u izdanju Podružnice "ALMANAHA" iz Rožaja, specificne etno-monografske sadržine. S obzirom da je autor iz sela Kalace, kod Rožaja, i da pripada vrlo velikom plemenu Kalac, naseljenom na brtsko-rožajskom predjelima, uglavnom u gornjem toku rijeke Županice, on je dobro poznavao sve oblike života svog plemena, njegovu prošlost i sadašnju egzistencijalno-kulturnu situaciju i bioetnicku fleksiju. Ovu veliku i autenticnu storiju o svojem plemenu od starih dobrih pripovjedaca i pamtiša, apercepirao je sve njihove "usmene knjige" i predanja koja su ovi bistri planinci pamtili i predavali mladima. Ova velika narodna riznica pamcenja i znanja, i bogatastvo individualnih i kolektivnih životnih sadržaja plemena, motivisala je autora da, po mogucnosti, zapiše sve iz životne i folklorne riznice plemena Kalac. Autor je ovu bogatu tradiciju dobro pamtio, a osobito one price koje je slušao od svojeg oca Tahira, svojih amidža i rodaka-staraca koji poput aeda znaju dobro svaku pricu "od najstarijih vremena" saopštavaju je ili uz gusle ili na sijelima, bilo uz pjesmu ili manirom rapsodskog pripovijedanja, formulišuci i cuvajuci svoju tradiciju u resursu autenticne epike, impresivne lirike i etnoplemenske hiperbolike.

 2002, 370 strana




    Knjiga predstavlja faktografski utemeljenu hronologiju dogadanja u ovom dijelu Crne Gore u vremenu ratnih dešavanja u susjednoj Bosni. Potresna i dokumentovana prica o etnickom cišcenju, nasiljima i zlocinima nad Bukovicanima, potkrijeplejna je izjavama ocevidaca, stradalnika, fotografijama i dokumentima koji uvjerljivo svjedoce o ovom zlocinu. Preživjeli Bukovicani danas imaju status raseljenih lica i žive u nadi da ce država Crna Gora, koja je bila obavezna da im pruži zaštitu, konacno smoci snage da im omoguci povratak na svoja ognjišta, kazni zlocince i pravedno nadoknadi materijalnu štetu i omoguci obnovu popaljenih domova. Kao prilog knjizi, objavljena su imena 557 Bukovicana, nad kojima je u februaru 1943. godine izvršen genocid od strane cetnickih jedinica Pavla Ðurišica.

 

 2003, 134 strane

 

    Knjiga "Usud imena" autora Rifata Rastodera, obima oko 180 stranica osnovnog teksta i jos oko stotinu stranica autenticnih dokumenata, rijetka je storija, odnosno ljudska prica i, istovremeno, rijetka zbirka autenticnih svjedocenja i svjedocanstava o najdrasticnijim zlocinima nad ljudima na prostoru Srbije i Crne Gore tokom prve polovine devedesetih minulog vijeka. Okosnicu knjige cini otmica najmanje 20 putnika iz voza Beograd – Bar, 27. februara 1993. godine, na Željeznickoj stanici "Štrpci" kod Priboja, ali su ilustrativno obradene i otmice žitelja sela Severin ( Priboj ) i žitelja Bukovice kod Pljevalja, kao i deportacija iz Crne Gore izbjeglica tokom 1992/1993. godine. U posebnom indeksu imena na kraju knjige evidentirano je nekoliko stotina lica koja se, po raznim osnovama pominju u knjizi.

 

 2003, 270 strana

DUŠICA MINJOVIC, Avdo Mededovic na raskršcu reprodukcije i kreacije, Almanah, Podgorica, 2003.


    Mededovicev ep Ženidba Smailagic Mehe matricu je našao u nekoliko verzija istoimene pjesme, ali pjesnik-pjevac Avdo Mededovic nesumnjivo je stvorio djelo zavidne umjetnicke vrijednosti. U odnosu na matrice, ali i na cjelokupan predašnji korpus bošnjacko-muslimanskih i hrišcanskih narodnih pjesama Mededovic se nalazi na fonu reprodukcije u pogledu tematsko-sižejnih osnova, motiva i epskih klišea-formula. Ova reprodukcija jeste u službi Mededoviceve kreacije i sinteze koja ima ulogu celicne konstrukcije epa koji je Mededovic pjesnicko-pjevackom tehnikom sagradio. Svoju kreativnost i samosvojnost iskazuje usložnjavanjem tema (komponovanjem i sažimanjem više vec postojecih i ustanovljenih tema u epskoj tradiciji južnoslovenske i bošnjacko-muslimanske epike), dubinskim psihološkim razvijanjem likova, postojecih motiva i socijalno-psihološkim motivisanjem kako likova tako i situacija gdje uplice i motiv sudbine, ne baš tako cest u epskoj narodnoj poeziji balkanskih prostora, pitoresknim kazivanjem, posebno kada barata epskim formulama.

 2002, 169 strana

    U epu Ženidba Smailagic Mehe Mededovic je na tematsko-sižejnom planu u jednoj temeljnoj tacki ostvario ukrštaj prošlosti i sadašnjosti i to tako što je znacajne istorijske dogadaje osmotrio sa vremenske distance što mu je omogucilo da stvori djelo koje ne gubi od svoje autenticnosti i usmenosti. Nalazeci se na raskršcu reproduktivnog i kreativnog Avdo Mededovic se krece u smjeru samosvojnosti, kreativnosti, uz povremeni blagi osvrt na ono u epskoj pjesnickoj tradiciji vec utemeljeno, a za jednog pjesnika-pjevaca reproduktivno.

 

 

    Knjiga "Darovi" Zaima Azemovica, poznatog književnika iz Rožaja i autora preko dvadeset do sada objavljenih naslova je izbor iz njegove proze, napravljen povodom cetrdesetogodišnjice njegovog književnog stvaralaštva. U knjizi su objavljene antologijske price iz rožajskog kraja, te fragmenti uglednih kriticara o književnom stvaralaštvu Zaima Azemovica, jednog od najdarovitijih pripovjedaca na prostoru Crne Gore.

 


 

 2003, 223 strane

 

 

    Ova knjiga pjesama donosi i jednu sasvim novu dimenziju pjesnikova doživljaja svijeta i poetskog izraza. Kataklizmicno prijeteci svijet mitskih predstava o zlu, sve one horebilne predstave o uzmama i utrama zadobile su jezivo stvarnosno uoblicenje u neposrednim iskustvima zlocina nad Bosnom i Bošnjacima u poslednjem orgijanju velikosrpskih i velikorvatskih genocidnih nakana i ostvarenja.

Prof.dr Enes Durakovic



 2001, II izdanje , 122 stranice

 

 

    Iz ovih 150 prica i anegdota, pored sjajnih primjera cojstva i junaštva: žrtvovanja za cast, obraz i zadatu rijec, bije ponekad ili isijava tragika jednog mukotrpnog življenja, ali i nemirenje sa zlom koje je prisutno svuda oko covjeka, pa i u njemu samom. Rijetka knjiga anegdotskih zapisa sabiranih godinama u kojima se na ubjedljiv i autentican nacin govori o tradicionalnim moralnim osbinama koje su krasile muslimanski svijet na podrucju Crne Gore i šire.

 



 2002, 310 strana

 


Muharem Dizdarevic, Asim Dizdarevic, Haris Dizdarevic, Pamcenje i sjecanja, Muslimansko/Bošnjacka bratstva u bjelopoljskom kraju, I-II, Almanah, Podgorica 2002.

    Autori su u dvije knjige, na 1190 strana prezentirali kratak istorijat bjelopoljskog kraja, biografije najpoznatijih kulturnih stvaralaca pocev od XVII vijeka do naših dana, rodoslove 128 muslimansko/bošnjackih bratstava, istorijat vjerskih škola sa biografijama vjerskih službenika bjelopoljskog kraja.


 

 2002 , I I II knjiga 1190 strana

 

 


    Monografija je koncipirana tako da prati i razmatra tri važna segmenta islamskog nasleda na tlu Crne Gore - istorijat Islamske zajednice, džamije i imame. Autor je dao iscrpne podatke sa fotografijama o 106 postojecih džamija u Crnoj Gori, kao i podatke o porušenim džamijama sa tacnim lokacijama gdje su se nekada nalazile i snimljenim mjestima na kojima su se nalazile.

 

 2001, 499 strana

 

HUSEIN BAŠIC

1.TUDJE GNIJEZDO
2. KAPIJA BEZ KLJUCA
3. KOSTI I VRANE
4. PUSTO TURSKO
5. BIJELI AZIJATI

    Kapitalna edicija od pet romana Huseina Bašica. Rijetka storija koja prati sudbinu bošnjackog življa, njegove dileme i trauma, puteve stradanja i uzdizanja.

 
                                                  2000, I - 272 strane
                                                  II - 230 strana
                                                  III - 275 strana
                                                  IV - 272 strane
                                                  V - 308 strana

 


SEMIHA KACAR

"ZAROZAVANJE ZARA"
ŽENSKE ISPOVIJESTI

 

 

 2000, 124 strane

 

 

 

    Knjiga Vojislava P. Nikcevica dovodi u sumnju postojece interpretacije istrage poturica dogadaja s pocetka XVIII vijeka koja je poslužila kao istorijska osnova cuvenog Njegoševog spjeva "Gorskog vijenca". Autor dovodi u sumnju izvornu osnovu ovoga dogadaja dajuci mu sasvim drugacije istorijsko znacenje i kontekst.

 

 

 2001, 203 strane

   Nova knjiga Olge Zirojevic iz tematike islamizacije na južnoslovenskom prostoru bavi se problemom konvertita, uz originalni naslov "Kako su se zvali?". U njenim odgovorima nalazimo dokumentovana razmatranja i izvornu gradu o licnom imenu, imenu oca konvertita, takode o nadimku i apoziciji, u funkciji licnog imena i potvrdivanja identiteta, kasnije i u gradenju prezimena; i najzad o patronimiku: prezimena, odnosno rodovska imena, to je specificna pojava kada je rec o konvertitima. Rec je o dokumentovanoj razudenoj studiji saopštenoj na originalan nacin: uporedo sa tekstom studije idu i tekstovi u fus -notama (ispod crte), cesto sa bitnim informacija o predmetu osnovnog teksta, ali i sa spiskovima licnosti i drugih imena konvertita iz raznih krajeva, posebno karakteristicnih za prostore ex-Jugoslavije.

Dr Miljana Radovanovic

   U okvirima razmatranja složenih pitanja islamizacije na južnoslovenskom prostoru Olgu Zirojevic u ovoj knjizi interesuju manifetstni obrasci konverzije, pre svega identifikacija obracenika, s ciljem da se utvrdi u kojoj meri i na koji nacin ukljucivanje u novu religijsku, ali i sociokulturnu grupu podrazumeva napuštanje dotadašnjeg hrišcanskog identiteta i prihvatanje novog, preporucenog muslimanskog identiteta i s tim u vezi imenskog sistema i repertoara. U tom kontekstu autora interesuju: licno ime, ime oca, nadimak i apozicija, te patronim ili matronim, rodovsko ime i prezime. Autor, donoseci reprezentativnu gradu sa južnoslovenskih ali i drugih prostora Osmanskog carstva - pa i do Indije i Kine, pokazuje da se, iako u skladu sa islamskom dogmatikom više od dve trecine konvertita nose arapska religiozna, odnosno kuranska imena, analizom imenskog repertoara mogu uociti procesi njegove turcizacije ali i procesi ocuvanja i preoblikovanja tradicijskih obrazaca u okvirima odredene etnicke zajednice, ali i na regionalnom, pa i lokalnom nivou. Tako na jugoslovenskom prostoru pored promovisanog arapskog i instirucionalizovanog turskog ili osmanskog kulturnog modela, osobito kod licnih imena, opstajavaju tradicijske forme kulturnog ponašanja, time što su prezimena, rodovska imena, a posebno ženski imenski repertoar i namci ostajali u granicama tradicijskog.

Mr Miroslav Nickanovic