IZDANJA
 

Sva izdanja "Almanaha " možete poručiti na sledeće adrese :

Email: almanah@t-com.me  
mob: + 382 69 310 585
tel/fax: +382 20 242 593,
  +382 20 225 458
Uplate u korist "Almanaha " na ž.r. 55100- 675- 3- 23969 sa naznakom knjige koju poručujete.
Knjige se šalju na naznačenu adresu pouzećem.

KAD SU VAKAT KALJALI INSANI  -  ŠAHOVIĆI 1924

O tom strašnom događaju, koji se desio između 9. i 10. novembra 1924. godine, decenijama se ćutalo. Prisjećanje je izazivalo nekakav neodređeni strah i mučninu, uz neizbježan zaključak i pretpostavku: šta bi se sve moglo strašno dogoditi, ukoliko bi se o tome javno progovorilo? Svako rasvjetljavanje zločina, ukoliko se polazi od časnih namjera i ukoliko se to radi na objektivan i profesionalan način, vodi oslobađanju nagomilanih trauma i relaksaciji međusobnih odnosa. (Veselin Konjević)

Knjiga je podijeljena na: Predgovor: činjenice govore (str. 13-95); Kad su vakat kaljali insani (str. 95-217); Zločin u literaturi štampi (str. 217-297); Dokumenta govore (str. 297-423); Izbjeglice (str. 423-469); Važnije ličnosti koje se povezuju sa Šahovićima (str. 469-515); Registar imena (str. 515-535)  i o autoru (str. 535-536).

U Predgovoru: Činjenice govore, autor ističe da u crnogorskoj istoriografiji u proteklih 87 godina nije postojala ni jedna posebna studija o pokolju u Šahovićima. O događajima u Šahovićima prvi je pisao Milovan Đilas, Besudna zemlja, London 1958 godine. Akademik Rastoder objašnjava da odbijanje da se ćuti o zlu jedan je od glavnih motiva za nastanak ove studije. Naime, pokolju u Šahovićima 9. i 10. novembra 1924. godine prethodilo je ubistvo  Boška Boškovića 7. novembra, na putu od Mojkovca prema Šahovićima, u mjestu Obod kod Cera. Boško Bošković bio je ispektor ministarstva unutrašnjih djela u penziji. Iako niko nije vidio ubice, već se na mjestu zločina pronio glas da ga je ubio Jusuf Mehonjić. Poslije ubistva, Boško Bošković je donijet ispred crkve u Poljima gdje je obavljena sahrana. Tokom sahrane donijeta je odluka o osveti, najgrlatiji je bio Niko(dim) Cemović, načelnik bjelopoljskog sreza. Oko 2000 Poljana, Kolašinaca i “drugih” krenulo je u osvetnički pohod u Šahovićima. Tada se,  9. i 10. novembra 1924. godine dogodio strašan zločin. Postavljaju se pitanja, da li zaboraviti prošlost ili ne? Kako, kada je već bila stvorena vizija prošlosti za koju se mislilo da je ispravna? Koji su uzroci i posljedice zločina? Kako vratiti dignitet žrtvama? Zašto osporavati zločin koji se dogodio i zašto su od žrtava pravili krivce? Čak i da je Boška Boškovića ubio Jusuf Mehonjić (iako sve ukazuje da su ga ubili crnogorski komiti Radoš i Drago Bulatović) ne smije se pravdati pokolj stotina nedužnih ljudi. Optužba da je ubistvo izvršio Jusuf Mehonjić bila je osnovni alibi za zločin. Na ova i na mnoga druga pitanja, odgovara autor ove studije, i cijelo djelo daje pregršt važnih informacija i otvara posve nove vidike u sagledavanju ove problematike. (Marijan Premović)

DUHANKESA – Kap kiše

Knjiga pretstavlja izbor tekstova koje je kao redovnu dvonedjeljnu kolumnističku saradnju, autor objavio u nedjeljniku  “Monitor”, Podgorica, u vremenu  između maja 2004 i februara 2011,  u rubrici Duhankesa, po kojoj je ova knjiga i dobila svoj naslov.

U knjizi, svaki upućeniji čitalac će s punim pravom očekivati da nađe najmanje tri predmeta: 1.Kremen; 2. Ognjilo; 3. Trud. Bez njih, ponosni vlasnik duhankese, ne bi mogao zapaliti ni cigaretu, ni lulu onako kako je to najbolje učiniti. Kremen je vrsta veoma tvrdog kamena; do svog mjesta u duhankesi,  ne pretrpi nikakvu bitnu izmjenu. Vlasnik duhankese pažljivo ga odabere i onda ga prosto stavi u duhankesu takvog  kakvog je i našao u planini, ili uz potok, na nekoj livadi,  ili ga odlomi od veće gromade. Biranje kremena je istinski istraživački poduhvat, sa mnogo elemenata ritualno pročišćenih perceptivnih kanala, psihološke pripreme i temeljite emotivne detoksikacije, koje se među znalcima, opravdano naziva  biranje kremena. Ako sve što treba, uradite onako kako treba, onda vas izabrani kremen nikada neće izdati, nego će svaki put izbiti iskru, makar neka od njih i ne pogodila prvi put tamo gdje treba! Ali to je ujedno i sve: na samom kremenu ne vrši se nikakav dodatni rad i kremen predstavlja onu prirodnu osnovu, takoreći ontološki temelj u hijerarhiji trojstva potrebnog za paljenje svete vatre, iz koje nastaje  sveti dim.  U ovoj knjizi, ciklus nazvan Kremen, sadrži tekstove koji, iako,  nisu ni nađeni, kao što nisu ni prosto ubačeni  u ovu Duhankesu, ipak su po svom osnovnom predmetu, najbliži onoj sferi socijalnih pretpostavki našeg života koje su najmanje podložne promjenama i našoj intervenciji. Drugi neophodni instrument za pripalu svete vatre,  ognjilo, napravljen je od čelika kaljenog tri puta, koji ima izuzetan koeficijent tvrdoće, ručno obrađen i oblikovan  tako da se može pogodno uhvatiti između prstiju za otsječno kresanje o ivicu kremena. Zato je ciklus Ognjilo, u ovoj knjizi, sačinjen iz kolumni koje tretiraju složene socijalne, političke, ideološke fenomene, u sferama života koje primarno kontroliše vlast, odnosno insitutucije moći. Konačno, treći činilac, trud, pretstavlja kombinaciju prirodnog proizvoda, i artefakta dobijenog intenzivnom i dugotrajnom obradom gljive Formes formentis isključivom primjenom ručnog rada uz upotrebu nekoliko različitih, danas gotovo sasvim zaboravljenih arhaičnih tehnologija.  Ako sadejstvom kremena i ognjila, treba postići izbijanje iskre, onda trud ima ključnu ulogu da tu iskru smjesta prihvati, i prije nego iskra utrne, da primi, sačuva i razgori njen žar, te kasnije da ga prenese na duhan u cigareti ili u luli i uspješno ga pripali.  Zbog toga je u ovoj Duhankesi ciklus Trud, obuhvatio priče o stvarima koje su onoliko prirodne koliko je prirodno sve što prirodi pripada i iz prirode nastaje, ali koje su u nama prošle kroz dugotrajnu i intenzivnu psihološku, mentalnu i kontemplativnu obradu, pa se tako u njima sačuvala i održala sveta vatra same naše duše.

Sa sva tri predmeta koja spadaju u neophodni sadržaj svake duhankese, sabrana i u ovoj Duhankesi, prepuštamo našim čitateljima da sami vježbaju rukovanje, odnosno tehniku upotrebe kresanja i vještine postavljanja truda na pravo mjesto gdje ga iskra neće promašiti. Neka ih neuporedivi i – koliko prijatan toliko i  prijateljski! -  miris svetog dima, dobijen na ovaj način, smiri, koncentriše i pruži im intelektualno uživanje i emotivnu vedrinu.      

                                                                                                                                 Autor

 


HESSEN VIA MONTENEGRO

O Saladinu Burdžoviću, piscu više od dvadeset knjiga, čije gotovo svako djelo zaslužuje studiju, koje ga u književnosti četvoroimenog jezika, a pogotovu u Crnoj Gori, čini jednim od njenih najistaknutijih i najoriginalnijih predstavnika, ima samo nekoliko prikaza i tekstova koji, iako veoma afirmativni, nedovoljni su da na ovog pisca izuzetnog pripovjedačkog dara i snage, skrenu pažnju ovdašnje čitalačke populacije, ’’zatrpane’’ napadnim agitpropovskim i klanovskim pisanjem o ’’kultnim’’ knjigama stvaralaca Burdžovićeve generacije. Doprinijelo je tome i Burdžovićevo višegodišnje ’’izbivanje’’ iz domovine, činjenica da od posljednjeg rata na tlu bivše Jugoslavije, živi u Ofenbahu, u Njemačkoj, dijeleći sudbinu ’’tužnog izgnanika’, brojnih izbjeglica kao i svojih literarnih likova i ličnosti.

Stranac u rodnom Bijelom Polju, Burdžović još manje može biti svoj u tuđem svijetu. Neželjeno iskustvo, život na rubu opstanka, brojna iskušenja, svoja, i sudbine drugih emigranata, izbjeglica i nesrećnika – naći će ’’utočište’’ i spas u Burdžovićevim romanima i pripovijetkama koje su više od romana. Pisac izuzetnog dara, sposoban da pronikne u najdublja psihička stanja i osjećanja onih koje će iz života prevesti u svoje književno djelo, misaon, maštovit, duhovan i duhovit, znalac ljudi, karaktera i njihovog mentaliteta, povremeno sarkastičan i neprestano blagoironičan, Burdžović stvara snažnu i originalnu prozu kroz koju, kao kroz život, prolaze i ostaju u trajnom pamćenju zanimljivi i neobični likovi i njihove sudbine – obične, potresne, gorke, prikazane u punoj složenosti, osvijetljene ’’bljeskom’’ Burdžovićeve duhovite ’’upadice’’ koja učini da se ’’od muke nasmijemo’’. Pred nama i sa nama je galerija likova i ličnosti – očajnika, zanesenjaka, jadovana i mudrovana, ludaka i čudaka, lakovjernih i ovijanih, prevaranata i naivaca...  Način na koji Burdžović portetira i karakteriše svoje likove,  maštovito preplitanje realnog i imaginativnog, mogućeg i nemogućeg, čine ga koliko bjelopoljskim, bošnjačko-crnogorskim, toliko i evropskim piscem, svojim i našim. A to je najvažnije.

Besim Jusufović, Mladen Petrović Glibo, cetinski filozof i oriđinal Đorđije Vujović, ’’gladan a ponosan’’, koji životinjama u zoološkom vrtu drži vatreni politički govor, a pogotovu ’’luda’’ Enisa Hasić, pacijent sanatorijuma u kojem drže najteže psihičke slučaje, koja ’’ne izgovarajaći ni riječ’’ doktorima i osoblju, ’’cijeli dan gledajući kroz prozor’’ – piscu (pripadniku istog etnosa, nasljedniku i nastavljaču njegovog usuda) pripovijeda surovu i potresnu storiju bošnjačkih muhadžira i njihovog stradanja na putu od Šahovića i Sandžaka do Turske i Malog Kolašina, izgubljenog u anadolskim nevidbogovima - potvrđuju da je Burdžović veliki pisac koji će, nažalost, još dugo čekati kompetentnog kritičara i tumača njegovog književnog djela, kao što će, srećom, čitaoce nalaziti sve lakše i više.

                                                                                                                                                Zuvdija Hodžić

 

BEGOVI NA GRANICI

Pisati istoriju jedne porodice, može biti motivisano dvojakim razlozima: subjektivnim i profesionalnim. Prvi razlog je učestaliji jer su slične teme uglavnom obrađivane od neposrednih srodnika i potomaka i motivisane željom da se o svojim precima ostavi zapis koji bi potomcima bio putokaz i izvor činjenica koje bi pojasnile kontinuitet, porijeklo i status porodice. Takvih zapisa, posebno u crnogorskoj istoriografiji, ima sijaset. Skoro da u Crnoj Gori nema značajnijeg bratstva, a da ne govorimo o plemenu, koje nama svoju monografiju. Uopšteno gledano, kvalitet tih zapisa je šarolik i oni se kreću od pamfleta i babalogija nastalih na nepouzdanim kazivanjima do pokušaja ekspertskog i naučnog utemeljenja iskaza sazdanog na modernim postulatima metodologije istorijske nauke. Prihvatanjem obrade naznačene teme motivisani smo prevashodno profesionalnim izazovom čiji je dio i saznanje da u postojećoj istoriografiji skoro da nema primjera da je predmet istoriografske obrade bila neka porodica, bratstvo ili pleme, koje ne pripada hrišćanskom korpusu u vjerskom smislu, odnosno bošnjačkom u nacionalnom smislu. Težina izazova i veličina zahvata shvati se tek  kada se suočite sa konkretnim istraživačkim problemima. Prvi je uobičajeno pitanje hronoloških granica jer u intervalu dužem od četiri vijeka trebalo je pratiti kretanje i razvoj jednog bratstva (porodice) koja je egzistirala u različitim sredinama, državama, sistemima. Takav izazov ne samo da podrazumijeva izvrsno poznavanje različitih  istorijskih sistema i društava, već zahtijeva uspostavljanje hronološkog kontinuiteta priče objedinjene jednim pojmom (Resulbegovići), odnosno uskom grupacijom ljudi u dalekim istorijskim vremenima. Pri tome, precizno treba naznačiti gdje počinje i gdje se završava priča.  Dok nam je početak naznačen sam po sebi, prvim pomenom imena, završetak smo svjesno naznačili i situirali u početak XX vijeka, jer je to vrijeme dramatičnog i radikalnog mijenjanja socijalne i političke pozicije predmeta istraživanja. Naravno, time je ostavljen prostor nadolazećim generacijama za stalno dopisivanje ove porodične hronike, njeno prervrednovanje, činjenično i ekspozicijsko obogaćivanje saglasno uvjerenju da se istorija ne može napisati jednom za svagda – ona se piše. Koliko je to izazovan zahvat može pretpostaviti svako ko pokuša da unazad pet vjekova bar označi generacijski kontinuitet svoje uže ili šire porodice....

Kompozicija sličnog rada sama po sebi predstavlja problem. Dajući prednost naraciji kroz koju se provlači samo jedan problem (Resulbegovići) svjesno smo željeli uspostaviti kontinuitet priče u kojoj se prepoznaju najpoznatiji, najdjelatniji i najzaslužniji, odnosno oni, čiji je život i rad proizvodio značajne društvene posljedice. To ne znači da među Resulbegovićima nije bilo onih običnih i u svakodnevnom  životu primjerenih ljudi koji nijesu pomenuti, što ne znači da i oni nijesu dio ove „istorije“, ali istorijska nauka je takva, u njoj ima mjesta samo za one koji ostavljaju „tragove“ o svom bitisanju. Počevši od Herceg Novog i 1575. godine, odnosno pojave i pomena, pa do Ulcinja i prvih decenija XX vijeka provlači se kontinuirana priča, koja, po prirodi stvari nije do kraja salivena niti logično u kontinuitetu iskazana, ali i kategorički zatvorena „apriornim sudovima“, svjesni da uvijek postoji prostor za novi istorijski izvor koji bi promijenio istorijski iskaz u formi u kojoj ga mi prezentiramo. Za nas je jednako bitan pomak u kvalitetu ekspozicije koliko nijesmo spremni da apstrahujemo i mogućnost njenog drugačijeg pozicioniranja.

                                                                                                                                  Autor
 

ROD I DOM

Društveni roman sa lokalnim hronotopom, razgradnjom patrijarhalnog kulturnog koda temeljenog  na instanci običaja i funkcionalnoj moći autoriteta obnoviće se, što je, opet, paradoksalna činjenica, krajem devedesetih godina u bošnjačkom romanu, gdje je reprezentativni primjer zanimljivi roman Rod i dom Safeta Sijarića. Autoritarni smisao patrijarhalnog obrasca Safet Sijarić otkriva kroz poziciju žene koja udajom gubi identitet otkrivajući kroz ironijsku prizmu metafore roda i doma, zapravo sistem represivne patrijarhalne ideologije.

Prof. dr. Enver Kazaz (Bošnjački roman XX vijeka)

Safet Sijarić kombinuje manir usmenog pripovedača, s njegovim formulativnim komentarima i epskom objektivnošću, sa snažnom liričnošću, koja pre svega ističe iz sugestivnog opisa spoljašnjeg i unutrašnjeg sveta. ... Upravo to paradoksalno jedinstvo epskog i lirskog, okrutnosti i nežnosti, bitno obeležava sliku sveta u Sijarićevoj prozi i predstavlja izvorište nesumnjive sugestivnosti njegovog romanesknog sveta.

Prof. dr. Ljiljana Pešikan-Ljuštanović (Predanje o ukletoj lepoti)

Na prvi pogled to je priča koja iskače iz donjih spratova života, istorije. Međutim, snagom lucidnog, rasnog pisca Sijarić je stvorio lik žene sa ovog područja, pometene u vremenu, ali koja se celinom svog bića protivi jednom petrificiranom miljeu u kome važe vekovni zakoni i običaji.

(...)

ROD I DOM, u celini gledano, nije knjiga vedrog tona. Ona se između ostalog doživljava kao udar na emocije.

Faruk Dizdarević (ROD I DOM, nova knjiga prozaiste Safeta Sijarića...)

Napisan govornim jezikom, sa čak možda prenaglašenim lokalnim obilježjima, roman Rod i dom jedan je od najsmjelijih jezičkih eksperimenata u novijoj bh. prozi; pred našeg čitaoca on otvara riznicu jednog gotovo zaboravljenog i posve osobenog jezičkog blaga, čija je možda glavna odrednica izrazito lirska intonacija epskog kazivanja, duboko ukorijenjena u folklornu tradiciju Sandžaka.

(...)

Po već klasičnom obrascu..., Pašema postaje tragična žrtva patrijarhalne sredine i njenog krutog običajnog  morala. Međutim, ona je daleko više  od sandžačke ruralne verzije Stankovićeve Sofke: iz poglavlja u poglavlje ona prerasta u simbol ljepote koja strada samo zato što se suviše ističe u jednoj surovoj okolini, i gotovo kroz čitav roman pisac se njenom liku obraća sa izvjesnom lirskom snishodljivošću...

Asmir Kujović (Surovost gorštačkog svijeta, „Slobodna Bosna“)

 

POD KUN PLANINOM

Pod Kun planinom Faiza Softića je jedna strahotna bajka čiju aktuelnost, pa i metafizičnost, ni malo ne ukida ili čini ličnom ispoviješću, Softićev pripovjedač. Njegova je uloga tu posve marginalna. Jedan jedini put je bio u iskušenju da se i sam uplete u paklenske ralje događanja, ali – izazov nije prihvatio. Njegova svijest, i savjest je čista. Gorki sirotinjski život ga je bacio tu gdje se našao (da bi izučio mlinarski zanat kod do tada odgovornog i vještog, ali poštenog gazde Rahmana Tafe, mlinara kakvog sela pod Kun planinom nisu imala), a ono što će se u vodenici desiti -  tome se nije ni sanjalo, akamoli se moglo predvidjeti! Nepoznati su putevi gospodnji, i danas nešto jeste tvrdo i stameno, a već sutra biva s korijenom iščupano i spepeljeno. Nema ga. I kao da ga nikada i nije bilo. U tome i jeste problem: u prozi Pod Kun planinom čovjek je, u najširem obuhvatu, tek igračka u vremenu – prostor gotovo da i nije od presudnijeg značaja, i to je vrlo efektno provedeno tokom cijelog narativa, jer se nigdje ne traži opravdanje nagonski šiknulih crnih zbivanja, zato što se to događa pod Kun planinom! Zreo, promišljen, stvaralački mudar, ničim posredovan postupak Faiza Softića, koji je nov i originalan pisac iz Sandžaka, što u Sarajavu, poslije Ćamila Sijarića, otkriva postojanje još jednog puta u zajedničkom im podneblju, ali bez ikakvog oslanjanja na iskustva velikog prethodnika, što je, već samim sobom – ravno podvigu! ako se do sada već brojne interpretacije svođenja na suštinu Sijarićevog književnog svijeta slažu u jednoj nimalo beznačajnoj konstataciji, da je ovaj pisac, naime, decenijama prije Markesa otkro vlastiti Makondo, digavši taj svoj svijet iz regionalističkog i realističnog pristupa samoj literarno-motivskoj građi i nadstvarno i vizionarno, onda je Faiz Softić taj isti svijet učinio u zamjetnoj mjeri oporijim, tvrđim, manje eteričnim, bez prisustva legendarnog ili čarovite pozlate istorijskoga, i idući smjerom ovakvog poređenja (a neizbježno je), Faiz Softić je – što je možda i čista slučajnost? – neuporedivo bliži Manuelu Skorsi i njegovom romanu Zvona za Rankas! Tu je i položena najosjetljivija distingviranost na relaciji Sijarić – Softić. A i o simbolici bi se moglo govoriti samo u razlikovnom smislu. Ona je zastupljena i kod jednog i kod drugog pisca, ali su njihova značenjska polja posve diferentne prirode, i sad imamo jedinstvenu mogućnost poređenja po analogijama, što se zavičajnoga tiče, ali i posve suprotnih smjerova u umjetničkoj iskaznosti te dosuđene stvarnosne potke iz koje emaniraju i čovjek i prirodni fenomeni kojima su ti ljudi okruženi kao sastavnim dijelom sebe samih.

U djelu koje je pred nama posvuda diše i pulsira vjerodostojna zbilja koja nije lišena ni socijalnih akcenata, ali nije samo to. U njoj odjekuju prostori širom otvoreni za imaginativnu saradnju sačitaocem, jer je Pod Kun planinom u istome času i surovo stvarnosno ispisivanje stranica života, ali su ovdje sve pojave i likovi, zahvaljujući piščevom okularu kroz koji ih posmatra, maknuti van faktografsko-fotografskog, i to je već bilo dovoljno da djelo dobije značenje jedne proširene, pa i sveobuhvatne metafore koja u sebi sadržava brojne poruke što nadrastaju i Softićev zavičaj i psihologiju ljudi određenog podneblja, pretvarajući se u čudesno prozno sazvučje u kojemu je situiran čovjek kao takav. A više se ne može postići.

                                                                                                                            Nenad Radanović

 

PLAVSKI SLUČAJ

Golootočanin Omer Redžepagić, autor veoma zapažene knjige “Od nevolje priče” u kojoj je opisao, kroz svoj slučaj hapšenja i tamnovanja, traumatično vrijeme Rezolucije IB-a, čitaocima je pripremio još jednu zanimljivu temu – izbor predsjednika u  plavskoj opštini 1967. godine. Ovo je priča bivšeg medresanta Velike medrese kralja Aleksandra u Skoplju, borca u Narodnooslobodilačkom ratu (oktobra 1944. bio je komandant VI bataljona Komskog odreda), partijskog rukovodioca, prosvjetnog radnika, te odbornika i poslanika koji je neposredno učestvovao u tim događajima (jedno vrijeme je bio najozbiljniji kandidat za mjesto predsjednika). Upavši u vrzino kolo klanovskih borbi, pritajenih vjerskih i nacionalnih antagonizama, zgrožen saznanjem koliko mogu biti ljudi podli i zli, zbog nezasitih ambicija, knjigu ovako završava:    

„Koliko nijesam bio svjestan kakvoj se opasnosti izlažem kada sam u osamnaestoj godini života tj. 1943.godine, stupio u redove KPJ, toliko sam sada svjestan svojih zabluda, zbog čega sam, uvidjevši ih, istina, dosta kasno (1973.), svojevoljno napustio Savez komunista.  Razočaran sam tako i toliko jer sam vjerovao da su sve ljudske vrline: o pravdi, poštenju, slobodi, ravnopravnosti sadržane ne samo u partijskom programu i ustavu već i u praksi. Takođe sam bio svjestan da ovim postupkom dovodim u pitanje, pored ostalog, i svoje radno mjesto. Ali, ovakva je odluka bila jača od te i drugih bojazni i sumnji.

Uviđajući uzaludnost svoga rada i svojih napora da bih doprinio, koliko su to moje skromne, vrlo skromne mogućnosti dozvoljavale, daljem napretku i slobodama, to sam jula 1976. godine pošao u penziju. Nešto malo kasnije odselio za Titograd, radi daljeg školovanja troje djece.“

 

Kada sam se prije dvadesetak godina počeo baviti ovim tematskim krugom, motivi su bili manje naučni a više potreba da se pokaže dostojanstvo, građanska i intelektualna hrabrost, odnosno pruži dokaz da ste tu, da postojite, da gledate druge i da imate potrebu i da oni vide Vas.

Početno naučno saznanje o zapuštenosti, neistraženosti kulturno-isto­rijske baštine Bošnjaka-Muslimana u Crnoj Gori dovelo je do  samokriti­čkog preispitivanja o ulozi i doprinosu intelektualaca iz ove nacionalne zajednice takvom stanju. Prihvatajući uređivanje „Almanaha” 1999. godine prihvatio sam dio odgovornosti i svjesno se uputio u neizvjestan intelektualni izazov, koji je, na sreću sticajem okolnosti, pokazanim rezul­tatima postao intelektulna fascinacija mnogih kulturnih centara Evrope i svijeta čiji je gost bio „Almanah“. U svemu tome najmanja je moja zasluga, ali u svakom slučaju intelektualno sazrijevati u takvom društvu je izuzetna privilegija, te dobronamjerne i „prijateljske savjete“ nekih bliskih sarad­nika, naročito nakon izlaska iz bolnice da se manem „Bošnjaka i Alma­naha“ i posvetim osnovnom pozivu sam shvatio, ali nijesam razumio.

Kao što se iz naslova može naslutiti ova knjiga predstavlja zbir mojih radova, uglavnom objavljenih, mada ima i onih koji se prvi put publikuju.

Radovi su nastajali u rasponu od 1990-2010. godine, dakle u intervalu u kojem se zgusnula sva tragika ovih prostora XX vijeka, te otuda potreba da ova knjiga bude koncipirana tako da bude svjedočanstvo i o prošlosti i o sadašnjosti  jedne nacionalne zajednice. Iz tog razloga knjiga je podijeljena u četiri tematska ciklusa, koji svaki za sebe čini cjelinu, dok objedinjeni u cjelinu po meni čine koherentno jedinstvo unutar podnošljive različitosti. Tematski krug naslovljen sa BAŠTINA je objedinio tekstove koji su nastali kao rezultat višegodišnih, pa i decenijskih istraživanja arhivske građe i njene obrade koja je rezultirala ekspozicijom, koja po mom mišljenju nazna­čava temeljne segmente kulturne baštine Bošnjaka-Muslimana u Crnoj Gori. Osam odabranih radova u ovom tematskom poglavlju nastali u ras­ponu od skoro dvije decenije nužno su proizveli i izvjesnu manjkavost koja ne iziskuje potrebu za izvinjavanjem, ali u svakom slučaju je treba biti svjestan. Radi se o izvjesnim ponavljanjima koja su nužna jer su tekstovi nastajali kao zaokružena cjelina i dovoljni sami sebi. Kada se takvi tekstovi objedine, uvijek postoji dilemma da li i koliko naknadno intervenisati na njima? Autor ovih redova takvu dilemu je veoma brzo razriješio čvrstom odlukom da tekstovi idu u obimu i obliku u kakvom su nastajali, bez obzira što je moguće negdje bilo potrebno intervenisati radi pojašnjenja ili pojave novih istorijskih izvora koji određene sudove dodatno potvrđuju ili osporavaju.

Profesionalna fascinacija istorijskim izvorom kao osnovom istorijskog znanja, te stalna potreba proširivanja heurističke osnove tog znanja bila je osnovni motiv za višedecenijski napor skupljanja, sabiranja i objavljivanja istorijskih izvora vezanih za kulturno-istorijsko nasljeđe Bošnjaka-Musli­mana. Otuda poglavlje naslovljeno sa DOKUMENTI u ovoj knjizi, niti obi­mom niti sadržajem ne zaostaje za drugim. Naprotiv, mislimo da je stalno traganje za novim izvorima obaveza i da izgovor da ih nema, služi samo kao isprika za neznanje ili nedovoljnu upornost. Tokom višegodišnjih istraži­vanja u raznim arhivima sakupilo se nekoliko hiljada dokumenata od kojih smo samo manji dio publikovali, jedan dio ustupili mlađim kolegama radi izrade svojih stručnih radova (Adnan Prekić). Vjerujemo da će u perspektivi tematske zbirke dokumenata, posebno onih iz turskih arhiva, nužno dovesti do novih saznanja, pa i provjere postojećih istorijskih sudova. Uvođenjem u opticaj novih istorijskih izvora sužava se mogućnost manipulacije a pro­vjera postojećih  znanja postaje izvjesna. Time se ovaj tematski krug uvodi u krug stručnih i naučnih istraživanja i ostavlja manji prostor amaterima, vagabundama, dokonim nacionalromantičarima.

Društveni i javni angažman definisan obavezama koje su išle uz obav­ljanje dužnosti urednika „Almanaha“, prvog biranog i izabranog predsjed­nika Foruma Bošnjaka Crne Gore i predsjednika Bošnjačkog savjeta Crne Gore nužno su isprovocirale i potrebu bavljenja svakodnevicom ove nacio­nalne zajednice, te potrebu sociološko-političkog sagledavanja pojedinih pitanja i problema, saopštavanih na okruglim stolovima tribinama i drugim povodima. Dio takvih saopštenja, tekstova i analiza situiran u poglavlju PARALELE predstavlja prelaz od prošlosti ka sadašnjosti i potrebu da se „sadašnjost prepozna kao logičan nastavak prošlosti“.

Kada mi je u oktobru 2008. godine uredništvo najtiražnijeg dnevnog lista „Vijesti“ ponudilo da za njih pišem kolumnu sa temama koje odaberem bio sam uvjeren da se niti jedna od tih kolumni neće ticati problematike ve­zane za Bošnjake Crne Gore. To uvjerenje bilo je podstaknuto činjenicom da je Crna Gora, u međuvremenu, postala nezavisna država (2006) da su toj nezavisnosti Bošnjaci dali izuzetan doprinos i na referendumu i u pri­premi istog i da je vlast konstituisana od onih stranaka kojima Bošnjaci daju glasove (DPS, SDP, BS). Međutim, stvarnost me demantovala. Isposta­vilo se da je stvarnost bila takva da nužno provocira obavezu da se na nju reaguje, prevashodno motivisanu činjenicom da se to ne može očekivati od političkih elita koje su udomile sebe i koje po prirodi stvari nikad ne reaguju protiv sebe. Na kraju se ispostavilo da je najveći dio ovih tekstova u kojima je skenirana sadašnjost i mimo moje volje bila okrenuta tematskom krugu kojim se bavi ova knjiga. Na nagovor brojnih prijatelja neke od ovih tek­stova sam uvrstio u ovu knjigu i time zatvorio tematski krug od prošlosti do sadašnjosti.

                                                                                                                                   Autor

 

Pred kraj svog života, Edib Hasanagić, poznati politički radnik i publicista iz Sandžaka, napisao je i pripremio za štampu vrijedan spis o Muhamedu Hadžismajloviću, predrat­nom trgovcu, bankaru i zemljoposjedniku, uglednom građa­ninu Pljevalja, učesniku Narodnooslobodilačkog rata i funk­cioneru u prvim organima nove vlasti. Vrijedna je prije svega po tome što otrže od zaborava jednu interesantnu i po­znatu ličnost Pljevalja. Po svom životnom putu, po dosljed­nom građanskom i demokratskom stavu, po odnosu prema okupatoru u toku rata i učešću u NOB-u, po svojoj porodici, Muhamed Hadžismajlović je to zavrijedio.

U ovom spisu Edib Hasanagić je dao široku lepezu Mu­hamedovih  službovanja i društvenih angažovanja, od mua­lima, vjerskog učitelja, sa odgovarajućim vjerskim školama, zatim poslovnog čovjeka i bankara, do borca protiv okupa­tora i funkcionera nove partizanske vlasti. Hasanagić ističe da je  Muhamed odbio svaku saradnju sa Njemcima i Itali­janima. Od posebnog značaja je što se suprotstavio saradnji sa ustašama iz Hrvatske čiji su predvodnici bili neki musli­manski intelektualci iz Sandžaka, da se grozio zločina koje su ustaše činili prema narodu u Bosni. On se usprotivio inici­jativi iz maja 1941. nekih pljevaljskih muslimana da pošalju delegaciju kod poglavnika Pavelića i traže priključenje Plje­valja Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Isti stav je imao i prema pozivu iz Sjenice da sarađuje sa proustaškom milicijom. Čitavim svojim držanjem i postupcima u kontinuitetu tako je djelovao.

Pored toga, ova monografija o životu i liku Muhameda Hadžismajlovića, predstavlja doprinos slikanju vremena i krajeva u kojima je Muhamed živio i radio, Dat je niz po­dataka o istorijatu Pljevalja, Čajniča i Foče, što odslikava stanje i naročito političke i društvene odnose u ovim sredi­nama, vjerski i nacionalno složenim. Tragajući po arhivama i koristeći istoriografske radove nekih naučnih radnika, veći­nom Pljevljaka, Hasanagić u ovoj knjizi osvjetljava mnoge, širem krugu ljudi nepoznate, stranice istorije ovih krajeva. Ti krajevi su se nalazili na pravcima uticaja tadašnjih velikih sila, njihovih sukobljavanja i dogovaranja i samim tim puni bogatih događanja. Prikazujući istorijat porodice Hadžismaj­lović, njihove porodične veze na širim prostorima Hercego­vine, Bosne i Sandžaka, međusobno kao i sa istaknutijim pojedincima iz privrednog, političkog i vjerskog života, pri­bližio je zainteresovanim prilike i život, odnose među lju­dima, atmosferu u ovim interesantnim, a često zapostavlje­nim i zaboravljenim sredinama.

                                                                                (Izvodi iz recenzije Vuka Dragaševića)

 

Alija Džogović, kao iskusni dijalektolog i onomastičar, izradio je knjigu Onomastika plavsko-gusinjske dijalekatske oblasti u skladu s ustaljenom dijalektološkom metodologijom. Svi toponimi i antroponimi koji su publikovani dati su u abecednom nizu i akcenatski označeni, što je vrlo značajno za buduće komparative analize onomastičke građe. Građa je precizno locirana jer je Džogović obradio svako selo posebno. Zahvaljujući činjenici da je sve antroponime akcentovao, istraživači lako mogu donijeti sud o pravilnoj smjeni dugih i kratkih akcenata pri formiranju hipokoristika od ličnih imena i sl. Takođe, vrlo je značajno što je on svoj građi (i toponomastičkoj i antroponimskoj) pristupio prije svega kao dijalektolog. Mislim prije svega na bilježenje većine glasovnih pojava vezanih za plavsko-gusinjski kraj, a koje se lijepo očituju u objavljenoj građi. I na osnovu nje čitaoci i budući dalji istraživači mogu uočiti brojne glasovne osobine oblasti koja je opisana, kao što su npr. desonorizacija zvučnih suglasnika na kraju riječu (Mehof < Mehov, grat < grad,  grop < grob), promjena l – lj pred palatalnim vokalima, pred konsonantima i na kraju riječi ili sloga, ikavski alternant jata koji je posvjedočen u brojnim toponimima itd. Publikovana onomastička građa svjedoči i o još jednoj pojavi u jeziku kojoj se kod nas vrlo malo pridaje značaja. Riječ je o odnosu jezik, odnosno govor, i vjerska pripadnost. Poznato je koliku je ulogu odigrala vjerska pripadnost na našim prostorima. Na stranu to koliko je ta uloga bila pozitivna, a koliko negativna. No ta vjerska pripadnost koja je uslovljavala nerijetko i izolovanost različitih vjerskih grupa uslovila je i jezičku diferenciranost. Objavljivanjem građe poput one koju je sakupio i publikovao Alija Džogović stvoriće se uslovi za opis zajedničkih jezičkih karakteristika pripadnike islamske populacije u Crnoj Gori. Budući da takve osobine, kao uostalom i brojne druge osobine narodnih govora, sve više nestaju usljed ubrzane urbanizacije, rad Alije Džogovića na njihovu sakupljanju dobija još veću vrijednost. U knjizi o kojoj je riječ sakupljen je materijal „u okviru dijalektološke oblasti omeđene visokim planinama i locirane oko središta gradskih naselja Plav i Gusinje“. Kako Alija Džogović navodi, „potvrđeno je da se ova geografska i dijalekatska oblast razlikuje od onih koje joj gravitiraju, prvenstveno od gornjovasojevićke govorne zone.“

Dijalektološkom zonom koju je onomastički obradio Alija Džogović niko se podrobnije nije bavio. Postoje uglavnom uzgredne bilješke o njezinim osobinama, uglavnom uvršćene u monografije posvećene mnogo širim oblastima. Možemo samo pretpostaviti na koliko je obilje materijala Džogović naišao pripremajući ovu knjigu. Nadamo se da će upravo taj materijal poslužiti ovome dijalektologu za nastanak nove opsežne studije o dijalektološkim osobinama plavsko-gusinjske govorne zone. Tom bi studijom u potpunosti bila zaokružena govorna zona o kojoj je riječ. Nadamo se da će se Alija Džogović prihvatiti i toga poduhvata. A ako se prihvati, nema sumnje da će ga uspješno završiti.

                                                                                                Dr Adnan Čirgić

 

Dok sam živio daleko od zavičaja, Plavsko-gusinjske doline, neobično bi me obradovalo kada bih o njemu pročitao članak u novinama, čuo nešto na radiju, gledao neku TV - emisiju, došao do knjige o njemu ili, pak, književnog djela nekog Plavljanina ili Gusinjanina. Danas je na hiljade Plavljana i Gusinjana rasuto po svijetu, od Amerike do Australije, ali su svi oni čvrstim emotivnim vezama povezani sa svojim zavičajem i njegovim ljudima. Čini mi se da oni veliku pažnju poklanjaju svojoj tradiciji, običajima, nošnji, igrama, pjesmama, tj. svemu onome što čini identitet jednog naroda. Iz tog razloga, iz želje da se nešto od onoga što sam zapamtio, slušajući mudre priče Plavljana i Gusinjana, sačuva za potomstvo nastala je ova knjiga.

Neke od ovih priča slušao sam u Plavu i Gusinju, a druge sam slušao da ih kazuju Plavljani Gusinjani daleko od svog zavičaja. Neke priče čuo sam još u djet­injstvu, a druge mnogo kasnije. Slušao sam razne verzije iste priče, ili da su u istom događaju učestvovale različite ličnosti. Nastojao sam da zapišem izvornu verziju, ali ko će znati šta je izvorno. Dok priča ide kroz narod stalno se mijenja. Tako, ono što se čuje na kraju često ima veoma malo sličnosti sa onim što je bilo na početku. Priče sam zapisao po sjećanju, a ne direktno od kazivača onda kada sam ih slušao.

Za mnoge priče pokušao sam da utvrdim utemeljenost u događajima koji su se nekada desili, konsultujući literaturu o prošlosti plavsko-gusinjskog kraja. Tu sam liter­aturu u fusnotama citirao, ali je nijesam komentariso. Za ovakvu vrstu narodnog stvar­alaštva, to nije uobičajeno, nije ni potrebno niti važno, ali sam smatrao da će biti interesantno čitaocu, jer su mnoge priče vezane za stvarne događaje sačuvane u nar­odnom pamćenju.

O nekim ličnostima, koje se u pričama pominju i o nekim kazivačima, dao sam u fusnotama po neki biografski podatak, radi objašnjenja ili, češće, da bih sačuvao uspomenu na njih. Oni su to zaslužili.

U sedmom poglavlju su priče o Markišićima, po nešto o njihovoj prošlosti i prošlosti njihovih komšija, nekoliko rodoslova. Tu je i nekolio mojih sastava, poruka, razmišljanja u stihovima zapisanih. Ne objavljujem ih zbog nekog njihovog velikog umjetničkog dometa, nego zato što sam tako i na taj način u jednom vremenu samoće razmišljao o meni dragim osobama. Samo njima je to i namijenjeno.

                                                                                                                    Autor
 

Kombinacijom dvije riječi, pojma sa višeslojnim i višeznačnim značenjem u naslovu romana, mladi autor Mirza Rastoder nam na startu najavljuje nešto tajanstveno i imaginarno da nam ubjedljivije pokaže i da nas vodi  od čarolije do čarolije, sa mnogo bajkovitosti i maštovitosti. Tako nam začarava maštu  pričama o privjesku i kamenom maču, ne kao zabavu, nego istinskom borbom za “spas svijeta”.

 








 

Zaostavština Ismeta Rebronje sadrži devet rukopisa koje je sam autor redigovao i pripremio za objavljivanje. Taj dio sačinjavaju rukopisi: Nulla insula (panorama poezije, izbor od 1959-1999), Magnet i algebra (zbirka poezije), Sinje more (zbirka poezije), Glava cara Nićifora (roman), Varoš sinova Abdulahovih (roman), Pad Grčke (roman), Psi su najbolji ljudi (sjećanja), Sokratov pas (etimološki eseji) i Etymologicon (etimološki rječnik).

Navedeni rukopisi predstavljaju poseban izdavački projekat u čiju realizaciju je uključeno više kulturnih institucija iz piščevog rodnog mjesta i iz drugih sredina u kojima je on duže vremena živio i sa kojima je više sarađivao. Centar za kulturu iz Bijelog Polja imenovao je Izdavački odbor koji će organizovati i koordinirati rad na realizaciji cijelog projekta.

Do sada su iz zaostavštine objavljene sljedeće knjige:

Sinje more (Centar za kulturu, Plav 2006), Pad Grčke (Koraci, Kragujevac 2007), Magnet i algebra (Narodna biblioteka "Dr Ejup Mušović", Tutin 2007), izbor iz poezije Nulla insula (Međurepublička zajednica za kulturno­ prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, 2007) i Sokratov pas u izdanju Almanaha iz Podgorice.

U zaostavštini I. Rebronje, pored pomenutih, nalazi se i još nekoliko rukopisa koje on nije uspio da završi. Verzije tih rukopisa su različitog stepena dovršenosti pa rad na njihovom proučavanju i priređivanju za štampu traži više vremena i posebnog angažovanja. S obzirom na značaj ovog pisca i njegovog djela može se očekivati da će biti više zainteresovanih pojedinaca i institucija za objavljivanje ovog složenog i zahvalnog posla.
 

U bogatom korpusu likovnih umjetnika sa ovih prostora ima nešto što Rekovića izdvaja i čini posebnim. Imponuje skromnost i lirska tišina, ljudska i umjetnička, kojom Reković blagorodno i pronicljivo opservira i prezentira osobene ljudske, eksterijerne i enterijerne štimunge i akorde plavsko-gusinjskog kraja.

Birajući prevashodno zavičajne motive, Reković se svjesno opredijelio da bude, u neku ruku, ljetopisac i hroničar svoga mjesta. To, razumije se, ne umanjuje značaj njegovog rada, već, budući da njegove slike bilježe i registruju motive koji prolaze i koji se mijenjaju,  koji će danas sjutra nestati ili su nestali, znače svojevrsnu umjetničku i istorijsku čitanku, koja će tokom vremena dobivati na cijeni i značaju. To su upravo njegovi crteži olovkom i tušem: plavsko-gusinjske mahale starinske kuće, džamije, dućani, avlije i drugo. Reković je sačuvao taj svijet u prolazu, kakav je bio juče i kakvog danas sve manje ima. 



 

Pjesnički opus Safeta Hadrovića Vrbičkog (1952, Donja Vrbica, kod Berana) za istraživanje moderne bošnjačke i crnogorske poezije predstavlja pravi izazov. Obim djela i složenost pjesničkog tkanja zahtijevaju precizno tumačenje jer S. H. Vrbički u svojim pjesmama inkorporira različita poetska iskustva. U formi pjesme vezanog ili slobodnog stiha, poeme, soneta ili haiku iskaza on nam obznanjuje svoju opsjednutost različitim dodirima bića, svijeta i jezika. Hadrović je pjesnik originalne inspiracije i prepoznatljivog glasa, pjesnik s više licentiae poeticae, te se njegova poezija opire svrstavanju u već poznate poetske, kritičke i teorijske kalupe. Od prve knjige Ne reci nikom (1988) do nedavno objavljene zbirke Ezopov vrt (2008) S. H. Vrbički je neprekidno bogatio svoje pjesničko djelo stvarajući gotovo bez predaha pjesme u kojima govori o vedrim i osjenčenim, tragičnim, stranama zivota.

Strukturu knjige Pod cvijetom vješala, izbora iz Hadrovićeve poezije, čini 12 ciklusa (Ne reci nikom, Zoja, Korijeni vatre, Žrtva, Okom kamere, Ne mere to tako bolan, Pjesme iz provincije, Lovci na školjke, Orfejeva lira, Labudova pjesma, Ezopov vrt, Treba imati nekog) koji zaokružuju različita pjesnička interesovanja jednom vrstom aglomeracije oko nekoliko različitih značenjskih osi.
 

''Gusinjska godina'' je moderno i vješto koncipirana hronika samo jedne u nizu nesrećnih, krvavih godina u zabitnoj, pograničnoj kasabi. Iako je visokim planinama odsječena od sveta, ta kasaba je primila uticaje sa svih strana, veliki, daleki svjetski procesi u njoj su izazivali mučna previranja, vjerske, plemenske i međunacionalne trzavice, malo kad bez hajki, ubistava, paleži.

Ona, s druge strane, posjeduje magičnu, pogubnu moć da veže za sebe, i svoje stanovnike i strance, i umne i haramije, da u mrtvi čvor spliće sudbine.

Takvo Gusinje u nemirnim vremenima ( ''A ljudi pravo zbore da je svaka gusinjska godina jednaka i duga'') pretvara se, po nekim nedokučivim zakonitostima, u poprište pomamnih, nepredvidljivih događaja u kojima jednako prolaze pravi i krivi, dobri i zli, u stostruke erupcije gnjeva, jeda, zlosti i pokore. Hodžić je naslikao živote velikog broja ličnosti, a još veći je broj onih čije su sudbine samo naznačene na širokoj zajedničkoj slici dvanaest gusinjskih meseci. To je ona godina kada je Gusinje odbilo da se povinuje odlukama Berlinskog kongresa i uđe u sastav crnogorske države, ona u kojoj ga se svjetska istorija neposredno dotakla, uklapajući njegove interne, privatne, neistražive, tinjajuće ratove u sklopu evropskih događaja.

 Pisac je vješto složio zbivanja, povezao činjenice, motive, sudbine junaka. Valja, međutim, reći nekoliko riječi o njegovom načinu kazivanja u kojem se očituje ne samo nesporni talenat, nego i izvanredno izučena vještina. To je pričanje bez mnogo okolišanja a ipak potanko, pričanje u kojem se očituje slatkoća, koja se sluša otvorenih usta.
 

Povodom 100 godina od rođenja Saita Orahovca, ALMANAH je objavio knjigu Izabrane pjesme.

Orahovac je, na ovaj ili onaj način, ostao izvan i iznad velike bujice pjesnika koji su platili svoj danak ideologiji i politici, ostva­rujući lirsku ekspresiju karakte­rističnog tona, koja nalazi sebi mjesto u historiji litera­tura južnoslavenskih jezika, te autorsku nezavisnost ili originalnost u mjeri koja mu obezbjeđuje ugled koji se uvažava i poštuje. Poetska ekspresija Saita Orahovca odupirala se i oduprla pot­rebama i ukusima vremena, osta­jući u dobroj mjeri emancipirana od uticaja koji su bili vladajući i stan­dardni u tadaš­njoj literaturi, što predstavlja još jedno svjedo­čanstvo upečatlji­vosti, odnosno potrebe obnavljanja percepcije njegove poezije.

Tematski krug poezije S. Orahovca veoma je širok i obuhvata podjednako lirske doživljaje kao i refleksije o čovjeku i životu, psihološke drame pojedinca kao i teme iz istorije. Pomalo starinski patetičan, ali s iskrenim uvjere­njem i u disciplinovanoj prozodijskoj formi soneta, Oraho­vac uspijeva da u svojim najboljim ostvarenjima postigne harmo­ničan odnos slikovnog i misaonog diskursa, da u opisne pasaže prenese duh poentirane poruke autentičnog pjesničkog zračenja.

Svojim cjelokupnim poetskim opusom Sait Orahovac ispu­nio je pot­rebu posredovanja od stvarnosti ka poeziji, i obrnuto. Time, kao i ostalim značajkama njegovoga djela, doprinio je du­hovnom bogaćenju naše kul­ture. On i njegovo djelo će trajati kao testament uzvišenosti ljudske riječi, jer nisu bili stihotvorstvo ili puki deskripcionizam, već doseg u sferi knji­ževno-estetske ima­ginacije.
 


 

Rekli su o Legendi o Ali-paši:

 

Legendu sam počeo pisati sa određenim ciljem, da sačuvam naš jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni nego jezik Bosne. Osim toga htio sam da stvorim jedno sintetičko historijsko bosansko vrijeme. Tako je nastao i Ali-paša.

   Enver Čolaković

Najljepši roman muslimanske književnosti

   Džemaludin Latić

 

Značajan roman, napisan u stilu sretne legende, ali s nekim likovima koji su vrhunac proznog umijeća i s dramatskim scenama koje mogu stati uz bok najboljih scena u povijesti hrvatskog romana

   Stanko Lasić

Sadrži genijalno ocrtane likove

   Julije Benešić

Vrhunac romaneske književnosti u nas

  Nihad Agić

 

Knjiga Kulturno-prosvjetno društvo „Gajret“ u Pljevljima Uzeira Bećovića predstavlja vrijedan stvaralački napor i pokušaj razotkrivanja tamnijih strana naše prošlosti. Kroz ovu temu autor je oko jednog društva grupisao čitav niz društvenih faktora koji su najviše djelovali na pravce društveno-političkog života Pljevalja između dva svjetska rata.
Složenost i različitost društvenih struktura koje su djelovale na prostoru koji je obuhvaćen ovima radom toliko su obimni da ih je nemoguće obuhvatiti jednom određeno tipologijom i sistematizacijom ma koliko ona široka i elastična bila. Zato se Bećović, kao predani istraživač Pljevalja i njegove okoline, odlučio da od zaborava istrgne ne samo jedan djelić naše prošlosti koji će upotpuniti mozaik radova ovog autora.
Sama tema ovog rada je zahtjevna jer je rad ”Gajreta” od samog osnivanja bio politički opterećen, najprije kroz pokušaje da se muslimanska inteligencija veže za Austrougarsku politiku okupiranja Bosne i Hercegovine, a kasnije kao istrument politike centralom jugoslovenstva kada je ”Gajret” imao otvorenu prosrpsku politiku. Politički predznak u radu društva iziskuje dodatnu opreznost da, prilikom pisanja, ličnosti i pojave ne dobiju crno bijele konture.
Ibrahim Kemura u svojoj knjizi, Uloga Gajreta u društvenom životu muslimana, dao je do sada najpotpuniju sliku o ulozi i radu ”Gajreta”, ipak samo u Bosni i Hercegovini. Iako su ambicije Kemure bile da zaokruži djelovanje ovog društva na prostoru cijele Jugoslavije, on to nije uradio i u svom radu se fragmentalno izdvajaju dijelovi koji se odnose na rad društva u Sandžaku i Crnoj Gori. Ovo ukazuje da je Uzeir Bećović knjigom o Pljevaljskom Gajretu dobro prepoznao prazninu i mogućnost da na tom prostoru razvije ideje svoje knjige. Na 342 strane knjige Bećović pokušava da nam približi ne samo ulogu i dešavanja Gajretovog pododbora u Pljevljima, već i jednu širu društvenu sliku grada u godinama velikih lomova, antagonizama starog i novog. Ono što je karakterisalo i ranije radove ovog autora: obilje empirijskih podataka, dokumenata i fotografija, ponavlja se i ovdje. Bećović u svojoj novoj knjizi donosi preko 150 fotografija i 60 dokumenata, od kojih se skoro svi po prvi put pojavljuju pred čitaocima.
Vremenom sakupivši bogatu arhivsku građu i koristeći stručnu literaturu autor je veoma pregledno tematski i hronološki napisao knjigu o radu i značaju kulturno-prosvjetnog društva ”Gajret” na području pljevaljske opštine. Pored brojnih akcija na obrazovno-kulturnom polju, njegovom značaju i uticaju u mnogim porama društvene sredine gdje je djelovao, Bećović nas ovom knjigom upoznaje i sa izuzetno velikim brojem aktivista ”Gajreta” od kojih su mnogi postali istaknute ličnosti iz oblasti kojima su se bavili. Posebno je veliki značaj što se navode mnoga imena koja su u ovoj sredini poznata po pričama starijih generacija, ali o kojima neke osnovne podatke do sada nismo imali prilike da bolje znamo.
Ništa manje nisu značajne stranice i poglavlja u kojima Bećović piše o radu ”Gajretovog” Konvikta, a posebno o edukaciji muslimanske žene.
Bez ambicija zaokruživanja teme autor ove knjige stvorio je dobre preduslove za sve one koji će se baviti ovom temom, ili će im ona pomoći u obradi drugih. Mnogim budućim istraživačima će ova knjiga biti dobra polazna osnova za njihove projekte ili pak mjesto gdje će pronaći dovoljno empirijskih podataka za svoja istraživanja.

 

 

Dvotomno kritičko izdanje epike Avda Međedovića predstavlja kapitalni poduhvat Almanaha. Zlatan Čolaković, u saradnji s internacionalnim timom homerologa, antropologa, folklorista i slavista, te Parryjevim arhivom univerziteta Harvard, pripremio je dosad najveći izbor epike Avda Međedovića.

Preko 1000 stranica ovih knjiga sadrže dosad najobuhvatniji pregled Međedovićeve tvorbe (novo izdanje slavnog epa Ženidba Smailagić Meha i četiri obimna epska spjeva). Po prvi put se objavljuju iscrpni razgovori Međedovića sa Parryjem i Vujnovićem o pjesmama, pjevačima i tehnici epske tvorbe, kao i Parryjev dosad nepoznati rukopis Pitanja iz Bijelog Polja. Napokon, izdanje sadrži izbor najznačajnijih tekstova o Međedoviću (Lord, Bašić, Danek), hronologiju Parryjevog sabiranja, Međedovićevu bibliografiju, rječnik Međedovićeve epike i fotografije iz Parryjevog arhiva na Harvardu.



Knjiga I
2007, str. 1001 + dodatak

Čolaković je ovo izvanredno izdanje pripremio s uglednim svjetskim homerolozima Robertom L. Fowlerom sa engleskog univerziteta Bristol, Georgom Danekom sa austrijskog univerziteta u Beču, te antropologinjom Th. de Vet sa američkog univerziteta Arizona. Njihovi ogledi objavljeni su i na engleskom jeziku. Danek upoređuje Međedovićevu i Homerovu tvorbu, a de Vet objašnjava razvoj Parryjeve teorije. U svojim raspravama o Međedoviću i Homeru, Čolaković izlaže novi teoretski pristup o post-tradicionalnosti Međedovića i Homera, te dokazuje da su Međedović i Homer post-tradicionalni pjesnici. Fowler u tekstovima Uvod i Homersko pitanje, prihvaća Čolakovićevu tezu i dokazuje Homerov spoznajni otklon od starogrčke tradicije.

O umjetnosti Avda Međedovića i epu Ženidba Smailagić Meha u ovim knjigama rekli su:

Zlatan Čolaković: Ovaj je guslar u tehničkom pogledu tvorio na drugačiji način od svih drugih pjevača unutar tradicije... Međedović je bio post-tradicionalni pjevač-umjetnik par excellence. Poput Homera!
Nikola Vujnović: Ovo je najduža pjesma što je do danas pisana. Ja sam pisao pet punih dana i nešto više... Onda kad ne bude Avda među živima, neće se naći niko ko bi bio ovakav za pjevanje.
Albert Bates Lord: Avdo je mogao da pjeva pjesme koje su bile duge otprilike poput Homerove «Odiseje»... Nepismeni mesar iz malog grada u središtu Balkana bio je ravan Homeru, makar po dužini pjesama... Svi smo ovo prepoznali kao istorijski momenat. Ostavio je iza sebe pjesme... koje će biti upamćene u danima koji dolaze.
Husein Bašić: Zahvaljujući Ćor Husu i Međedoviću, ovoj dvojici pjesnika-pjevača junačkih pjesama, prvome kao legendi i drugome kao našem savremeniku, naša usmena predaja je probila zastore mraka i ćutnje, i tek sada, iako zakašnjelo konstituiše se kao kulturna vrijednost i umijeće koje ima naučnu ovjeru i reputaciju svjetske kulturne baštine.
Georg Danek: Tek sa Avdovim «Smailagić Mehom» postao je poznat tekst jednog neopismenjenog tradicionalnog pjevača, koji je mogao da podupre tezu o jednom «usmenom Homeru».
Robert L. Fowler: Za proučavanje Homera ovi dosad neobjavljeni bošnjački epovi, kao i autoritativni tekst Ženidbe Smailagić Meha, imaju veliki značaj. Nakon epohalno važnih proučavanja južnoslavenske epike Milmana Parryja u ranim desetljećima prošlog stoljeća, ove su poeme predstavljale središnje mjesto u razumijevanju Homera.
Avdo Međedović: Ponosijo sam se sa tijem, i eto kako Bog baš pristade. Navi, u jednom zemanu dođe, te dođoše ova gospoda kod mene, i mene potražiše, da him Bog da zdravlje!


 

In his Critical Edition of Avdo Međedović’s epics, Zlatan Čolaković has revised the understanding of Homer as an oral traditional poet, which is prevalent in modern Homeric studies. In his essay, “The Singer above Tales” he argues that Homeric epics belong to post-traditional epic making, opposing views as developed in mainstream Homeric scholarship, which conceive of Homer as a traditional poet or even a tradition per se (non-existent Homer, Homer as a “cultural hero”).

According to Čolaković, Avdo Međedović and Homer belong to post-traditionality. He writes, "In the following text I will argue that both Međedović (in great measure) and Homer (in highest measure) were post-traditional poets. I suggest that there are two essentially different techniques for the making of epic, which have produced distinct forms of epic poems, both in the Bosniac and ancient Greek oral epic corpus: a traditional and post-traditional technique".


Knjiga II

Zlatan Čolaković based his theory on his field work, his work in the Milman Parry Collection at Harvard, his thorough analysis of Bosniac epics, his scholarly research in the field of Ancient Greek literature and philosophy, and his research and studies of other epics and storytelling, including Inuit tradition.

Robert L. Fowler writes in his Introduction:

«Čolaković’s account of Međedović’s post-traditional art repeatedly identifies features which also characterise Homer, and which in both cases lie at the heart of their craft: incorporating elements of one poem into another, novel uses of traditional stylistic devices, very free and elaborate expansion of traditional poems to reach monumental proportions, a searching and critical attitude towards the values exemplified in the traditional poems, innovations in formulae and themes, developed characterisation of the heroes, more speeches, etc. If these differences in Međedović’s case arise from a new attitude to tradition, the suspicion must be that the same is true of Homer. Homerists who have long argued this on other grounds may find confirmation of their views here. But more than that, they may find much new comparative evidence for thinking about how this transition actually takes place in a mixed oral/literate environment, and what the implications might be for such notions as traditional referentiality, oral intertextuality, bardic transmission, textual fixation, linguistic innovation, and so on. The ground to till is very rich here, the yield potentially vast.
 

"Od izvanredne Gusinjske godine do jedinstvene Davidove zvijezde proteklo je skoro dvije decenije, ali - vrijedelo je!
Zvijezda je zablistala u punom sjaju"!

Sreten Asanović, "Liberal"

"Čitalac se lako uvjeri da pred sobom ima pisca velike epske snage, uzvišenog i bogatog jezika, osobene lirske nadahnutosti... Pravo literarno otkrovenje, Hodžić je stvaralac čije djelo zaslužuje da se predstavi Evropi..." Pinter Lajoš, "Forras", Budimpešta

"Pjesnik i pripovijedač, reporter i romansijer, putopisac i urednik, novinar i slikar Zuvdija Hodžić izborio je zapaženo mjesto u tokovima savremene crnogorske književnosti. Svojom pojavom on je donio svježinu gusinjskih izvora i patinu starinskog bitisanja, magiju konfesionalno i nacionalno izmiješanog i međusobno prezaduženog življa, žestoki dah Prokletija i mistiku naslijeđenih istorijskih ožiljaka, ali i smisao za radost i nadu..." Sreten Perović, "Ogledi i eseji"
 2006, str. 294

"Bez obzira na to kako ličnost dolazi u centar zbivanja, pisac je magičnim postupkom postmoderne izvlači i smješta u poznate i shvatljive pripovijesti. Tok istorije je pretumban, skrenut i obrađen tako da sve sudbine imaju jednaku vrijednost".

Mladen Lompar, "Ars"

"Hodžićev roman se rađa na granici, i1i na granicama - među ljudima i vremenima, među vjerama i nacijama, izmedu Istoka i Zapada... I svaki detalj je novi prelaz, novi most koji doprinosi da jedni druge bolje razumijemo."

Božena Jelušić, "Pobjeda"

Univerzalizam islama koji  je prisutan u cjelokupnom životu čovjeka, javnom i privatnom, tj najneposrednija veza religije i svjetovnog života, mogu se posmatrati kao polazne tačke dubokog prodora i trajnog obilježja krajeva čije je stanovništvo pripadalo korpusu islamskih vjernika. U tom smislu, prodor koji je islamsko civilizacijsko zračenje ostvarilo na našem tlu nikako nije ograničen na konfesionalnu dimenziju i slojevito je utisnut u kulturu šire zajednice kao njeno čvrsto i neraskidivo vezivanje za orijentalne izvore. Knjiga Tragovima orijentalno-islamskog kulturnog nasljeđa bavi se svjetovnom dimenzijom kulturnog fenomena čija je osnovna odrednica islam. Registrovanje građe pisane na orijentalnim jezicima (arapskom, turskom i persijskom), pratilo je i evidentiranje predmeta etnografskog karaktera orijentalno-islamskog porijekla, spomeničkog blaga, pokušaj rekonstrukcije kulturno-prosvjetnog ambijenta koji je iznjedrio specifičnu kulturu pisane riječi, estetske i uopšte umjetničke standarde. Radovi  svrstani u poglavlja: 1) Urbani centri kao administrativna, vjerska, privredna i kulturna središta; 2) Spomenici vjerske tradicije; 3) Baštinici kulture islamskog orijenta; 4) Odabrana bibliografija; 5) Predmetni registar predstavljaju pokušaj da se sastavi mozaik radi stvaranja osnovne predstave “kulturnog aspekta” nasljeđa koje je vijekovima trajalo kao “drugačiji” sistem vrijednosti i pogled na svijet, u prožimanju sa zatečenim tradicionalnim elementima. Specifična kulturna konstrukcija islamskog segmenta crnogorskog društva formirana je kao regionalni izraz pozitivnih tekovina islamske civilizacije i na taj način poprimila je oblik sopstvenog identiteta u dinamičnoj vezi sa vrijednostima drugih tradicija. Svaki pojedini prilog u knjizi donosi djelić slike prošlosti, predstavljajući različite baštinike orijentalno-islamske materijalne i duhovne kulture u Crnoj Gori, nastojeći da postigne onaj stepen naučne utemeljenosti i objektivnosti koji ne podliježe uhodanim evropocentričnim ili, možda, islamocentričnim, kalupima. Napomenuli bismo da su pojedini dijelovi knjige bili u prethodnom periodu već predočavani naučnoj javnosti, ali su u ovoj knjizi u kontekstu koji ih čini dijelom postupnog iscrtavanja obrisa cjeline našeg istraživačkog poduhvata.
 


Najnovijom knjigom koju je priredio Uzeir Bećović, publicista iz Pljevalja, pod nazivom Husein-pašina džamija, po prvi put se čitaocima, kulturnoj i naučnoj javnosti predstavlja djelo u kojem je okupljeno sve do sada što je pisano i proučavano o ovom spomeniku kulture.
Pored uvodnog teksta Bećovića, u knjizi se nalazi dvanaest radova  o Husein-pašinoj džamiji različitih autora, koji se po prvi put javljaju sakupljeni na jednom mjestu, propraćeno sa znatnim brojem snimaka iz dalje prošlosti i sadašnjosti, posebno onih djelova Džamije koja predstavljaju remek djela islamske kulture, uz opis svakog detalja.
Autor i priređivač je prezentirao i podatke o džematu i vakufu Husein-paše Boljanića, kao i o samom dobrotvoru i njegovoj porodici.
U drugom dijelu knjige (Prilozi) obrađene su sve ostale gradske i seoske džamije, koje postoje, ali i one koje su porušene, popaljene i slično. Za devet gradskih džamija autor je dao znatan broj podataka, po prvi put šire obrađenih, ali i podatke o vakufima ovih bogomolja. Poseban značaj ovom drugom dijelu knjige daje se isticanju imena vjerskih dostojanstvenika: imama, vjeroučitelja, mujezina, šerijatskih sudija, muftija, hafiza...
  2006, str. 237

Za nekoliko njih, koji su posebno zadužili ovaj kraj dati su posebni prilozi, kao na primjer za legendarnog muftiju Mehmed Nurudi Vehbi ef. Šemsikadić, Mehmed Zekerijah Zeki Ćinara, Ajnija Ajni Bajraktarević, Mehmed ef. Coković... U ovom dijelu autor pokušava da od zaborava odvoji jedan dio istorije Pljevalja, koji je "čudno" nestao pedesetih i šezdesetih godina XX vijeka.
Husein-pašina džamija je jedan, posigurno, najznačajniji objekat islamske arhitekture na prostorima bivše Jugoslavije, a po nizu sadržaja ubraja se u vrhove dometa svjetske islamske kulture svoga vremena, čiji detalji do danas nijesu prevaziđeni. O tome autor daje vjerodostojne tvrdnje naučnih radnika po određenim oblastima.
Riječ je o jednom značajnom djelu, kako zbog same tematike, tako i načina obrade. Sublimacijom svih tekstova može se doći do kompletnog utiska o enterijeru i eksterijeru džamije, a što je ilustrovano sa 125 fotografija, od kojih je 23 dato u bojama (na 16 strana). Ovom knjigom Bećović daje kvalitetne prostorne i vremenske koordinate za buduće naučne radnike, koji bi trebalo da cijelu ovu tematiku stave na mjesto koje joj pripada.
 

Ovo su priče čija se radnja uglavnom dešava u ,,zavičajnom krilu”. Naravno, svaka od njih nosi u sebi svoju posebnost. Svaka od njih prati različite sudbine i različita događanja iz jednog vremena koje nije tako blizu, ali ni tako daleko. Potvrda tome je što se junaci priča približe ,,novom vaktu i vremenu. Često u njima sretamo ljude koji su razapeti između starog načina života i onoga što dolazi i osvaja svijet. Život donosi i odnosi razočaranja i radost i po ko zna koji put pokazuje da ,,nije život što i polje preći”.

Svaka od priča je zagonetka koja se zove život. One zrače toplinom ali i životnom patnjom za koju često pomislimo da je nemoguća. Tu patnju autor vješto razbije opisima mjesta gdje se radnja događa. Pa kad se sudare plavetnilo neba i zraci sunca sa mukom i teškoćom koju život nudi izroni ,,koščati” ali uspravni gorštak sa ,,povehlim usnama” i pobjednik je tu. Sve je to obloženo narodnim govorom koji se poodavno ne sreće i koji nas odmah vrati u vrijeme kada se ovakav govor mogao čuti na svakom mjestu.

Bez takvog govora priče bi bile siromašnije i bile dalje od nas i vremena dešavanja u njima.

  2006, str. 146

Posebnu draž u ovim pričama daju monolozi glavnih junaka koji svojim monolozima plivaju kroz život na slijepo nošeni strujama neizvjesnosti. Možda ipak tako traže mirniji životni tok.
Dijalozi su takođe posebna strana priče. Kratki ali uvjerljivim odgovorima ličnostima daju posebnost pričama. Dati su uvijek tako da onaj koji pita pokušava da ubijedi pitanog. Ali i jedan i drugi vjeruju da su u pravu.
Svaka priča iz ove zbirke svjedoči o  duhovnom kretanju jedne ličnosti. ,,Pričati se može različito, ali potreba za pričanjem ostaje”. Autor ove zbirke uspijeva da potvrdi da je njegovo pričanje uspješno i ovom zbirkom se preporučuje čitaocu.

Iako ličnosti ,,žive u čvorovima” valja pročitati kakav je to život i kako je ,,živjeti u čvorovima”. A živjeti se mora...
 

IZ PREDGOVORA II IZDANJU

   Teško da bi se u crnogorskoj istoriografskoj tradiciji našla knjiga slična ovoj. Pri tome ne mislim po kvalitetu, jer je na stotine boljih knjiga napisano, niti po značaju, jer, zasigurno takvih je bilo još više, niti po primijenjenom metodološkom obrascu koji je u klišeu tradicionalne istorije, već prevashodno, po fenomenu shvatanja i razumijevanja istorije u Crnoj Gori. U tom smislu, 1759 objavljenih izvora, sa stanovišta struke predstavlja tek neznatni pomak u proširivanju heurističke osnove jednog istraživačkog pitanja. Njihova kritička valorizacija svakako je podrazumijevajuća i njom se, uglavnom, bave usko profilisani stručnjaci, pa slične knjige teško mogu izazvati pažnju šireg kruga čitalaca. U konkretnom slučaju desilo se nešto neočekivano. Odmah, po izlasku iz štampe, knjiga je bukvalno razgrabljena i izazvala izuzetno veliki interes javnosti, gotovo da  se može govoriti o malom društvenom fenomenu.

   Knjiga  je, moguće više od drugih, svjedočanstvo o neorganizovanom i neosmišljenom procesu istorijskih istraživanja u Crnoj Gori, u kojem se po pravilu, prvo saopšte "istorijske istine", a tek potom objave izvori koji ih dovode u pitanje ili potvrđuju, kao i dokaz, da je proces istorijskog saznanja permanetna potreba svake generacije. Otuda i ustaljeno mišljenje u modernoj istoriografiji da se istorija ne može napisati, ona se piše. I to je njeno višemilenijumsko iskustvo, od Herodota do danas. Zanimljivo je, da je o ovim knjigama napisano podosta različitih tekstova. Uglavnom afirmativnih, mada je i ne mali broj onih, tendecioznih, nihilističkih, diskvalifikatorskih i omalovažajućih. I, naravno, oni se nijesu bavili sadržajem knjiga. Razumljivo, jer knjige sadrže izvore. Da bi se osporile, bilo bi potrebno dokazati da izvori nijesu autentični. Kako su pojedini unajmljeni "specijalisti" ubrzo shvatili da je u metodologiji priređivanja izvora, primijenjen  obrazac, po kojem se nastojalo, da čak i objavljeni tekst bude što bliže originalu,  pokrenute su hajke protiv autora.

 Iz razloga koji nijesu imali nikakve veze sa naukom. Bilo je i onih koji su podatke iz izvora objavljenih u ovim knjigama predstavljali kao plod sopstvenog istraživačkog rada......................................................... Kada bi se pošlo od principa potrebe objavljivanja svih relevatnih izvora od interesa za konkretno pitanje, sigurno je da to više ne bi bila četvorotomna zbirka, već bi broj objavljenih izvora, a samim tim i knjiga, bio najmanje, duplo veći. Ipak, opredijelili smo se da u II izdanju ovih knjiga, ništa ne mijenjamo. Smatram da je ova tematska zbirka dokumenata, ne samo svjedočanstvo o vremenu o kojem govore izvori objavljeni u njoj, već i o vremenu u kojem se pojavila, te je po tome ona pojava i sama po sebi. U međuvremenu, su objavljene i brojne druge knjige, tematske zbirke izvora, održani naučni skupovi, urađeni prevodi raznih knjiga,  inicirani pojavom prvog izdanja "Skrivane strane istorije"  pa i nije neskromno ako se kaže da su dinamika i frekfentnost ove problematike u naučnim i laičkim krugovima nevjerovatno uvećani.

 

Bibliografija  radova o ovoj problematici danas je neuporedivo veća, tematski razuđenija i stručno referentnija nego prije pojave "Skrivane strane istorije", kako kod nas tako i u inostranstvu. Zato i smatram da je ona ispunila svoju naučnu misiju................................................................

            Drugo izdanje "Skrivane strane istorije"  pojavljuje se prevashodno zbog potrebe nesmanjenog interesa javnosti za ovom knjigom. Kako stručne, tako i laičke. U relativno euforičnoj atmosferi u kojoj se knjiga pojavila i koja je pratila njeno prvo izdanje, nije bilo vremena niti potrebe da se razmišlja o njenom stvarnom,  stručnom i naučnom značenju. Otuda su brojne biblioteke i univerziteti,  kod nas i u inostranstvu, koji su iskazali interes za "Skrivanom stranom istorije",  ostali bez nje. Vjerujemo da će ovim izdanjem "Skrivane strane istorije"  taj propust biti prevaziđen i da će knjiga stići do svih zainteresovanih.

 

Ispod nebeske kape uske su staze, maglene bogaze, jasne livade, bistri izvorovi i lisnati javorovi, a tu i jedan Jusuf, nekako ispod tamne zvijezde. Hilmo Hadžić i kaže da je Jusuf takve zvijezde, zvijezde uglavnom hude sreće. Sentenca: takve zvijezde, naglašava i stil Hilma Hadžića. Taj stil se naročito uočava u dijalozima. To nije kitnjasti koloritni stil jednog Ćamila Sijarića, već osobeni, Hilma Hadžića. Tu se uočava i prekrasni jezik ovog autora. Hadžić se, svakako, koristi jezičkom arhaistikom, ali to je s mjerom i na mjestima gdje je to zaista neophodno i gdje drugačije ne bi ni valjalo..
Jusuf i njegova braća potiču iz jedne ugledne domaćinske kuće kakve su donedavno bile u rožajskom kraju. On naprosto nema sreće: umire mu prva žena, druga umire od tuge za sinom koji se strpoštao sa stijene, a s trećom i nije mogao. Na kraju Jusuf ostaje sam, sam kao i ona njegova zvijezda, zvijezda koja mu je određena i za tugu programirana. Hadžić Jusufovu tugu nije prenaglasio, već osjenčio, kao što olovkom naglašava dobar crtač dobar crtež. Na primjer, Jusuf miluje mačku, ali ta njegova samoća nije tako vidljiva sve dok djeca to ne uoče. Hadžić je ovdje jasno dao ono što se skriva u poslovici: našla ga djeca. Jer ta mlada drska stvorenja prva otkrivaju mahane kod zrelih ljudi.

2005, 135 strana

Hadžićeva proza sadrži i elemente etnologije, narodne sinkretije i narodne bošnjčke religije. To se naročito očituje u težnji da se bude zdrav, da se bolest izliječi, bilo travama, bilo knjigama. Mula Šaban je tako sav posvećen tome da iz insana istjera zlo koje ima oblik živog bića. Nekada su to šejtani koji se rađaju i ne umiru, nekada džinovi koji se rađaju i umiru, ali su opaki stanovnici ljudske duše i ljudskog tijela. Šaban to knjigom rješava, a oboljeli Jusuf će druge liječiti travama, ali tek kada ga zdravim učini medicina.
Hilmo Hadžić je posve petrificirao jedan seoski život, način toga života, i njegovu ozbiljnost. U tom životu ima grešaka, ali nema improvizacije. Sve se ozbiljno planira, što se vidi u izlasku na stanove, u odlasku ka planinskoj ispaši. Uostalom, Hilmu Hadžiću ovo i nije prva knjiga. Objavio je već dvije: Slatko djetinjstvo i Bilo jedno djetinjstvo. I prva, iako je naznačena kao etnografski zapis, i druga, koja je sačinjena od pripovjedaka, mirne duše mogu ući u lektiru za osnovne i srednje škole. To je, u stvari, ljupka proza koja se rijetko sreće.
I ova Hadžićeva prozna knjiga, zapravo, kratki roman samo produbljuje i nastavlja ono što je autor već naglasio u svojim ranijim knjigama. Ne vjerujem da će se u Hadžićevoj bibliografiji naći samo ove tri knjige. Čini se da profesor matematike, Hilmo Hadžić, ima još puno toga da kaže. On je već položio književni ispit, rješavajući vrlo složene književne formule, semantiku i metaforu, služeći se prekrasnim jezikom rožajskog kraja.

Ismet Rebronja
 

Novo „Almanahovo“ izdanje, monografija autora Slobodana Drobnjaka i Saita Š. Šabotića „Muslimansko/Bošnjačko stanovništvo Onogoškog-Nikšićkog kraja 1477-2003. godine“, Almanah,2005, 422, predstavlja sintetičko djelo koje objašnjava proces širenja osmanske civilizacije i onoga što je ona sa sobom nosila na konkretnom geografskom prostoru, u ovom slučaju u jednom vrlo značajnom dijelu Crne Gore, na području srednjovjekovnog Onogošta i novovjekovnog Nikšićkog kraja. Knjiga je svojim sadržajem i obimom namijenjena širem krugu čitalaca. Prema zamislima samih autora, rekonstrukcija prošlosti Nikšićkog kraja sagledavana je kroz hronologiju događaja koji su vezani za pad srednjovjekovnog Onogošta pod osmansku vlast, islamizaciju zatečenog hrišćanskog stanovništva i njegov ukupan život u istorijskim uslovima u kojima je stanovništvo islamske vjeroispovijesti bilo u demografskoj dominaciji nad hrišćanskim stanovništvom, skoro do pred kraj XIX vijeka, a zatim integracione procese muslimanskog stanovništva u nove državno-pravne okvire koje je nudila crnogorska država.


2005, 422 strane

Imajući tu činjenicu na umu, sasvim je razumljivo što je posebna pažnja u monografiji posvećena periodu od početka XVIII vijeka, kada je došlo do stvaranja osmanskog Onogošta, pa do predaje Nikšića Crnogorcima, 1877. godine. Taj period istorije, sagledavan iz perspektive istorijske prošlosti muslimanskog stanovništva, predstavlja za istoriografiju interesantan, a za istoriju crnogorskih Muslimana, odnosno Bošnjaka, važan i još uvijek u potpunosti neistražen period. Napori autora da ga korektno predstave u granicama mogućeg, zahtijevalo je strpljenje koje je krunisano iznošenjem obilja podataka koji se prvenstveno odnose na proces demografske ekspanzije i kasnije demografske erozije muslimanskog stanovništva Nikšićkog kraja, unutar kojih su se prelamali i drugi važni društveni, ekonomski, politički, socijalni i kulturni procesi. Koristeći se prethodnim istraživanjima istoričara, etnologa i drugih naučnika, autori su se i sami potrudili da u iznošenju podataka iz prošlosti Nikšićkog kraja obogate duhovnu riznicu muslimansko/bošnjačkog stanovništva koje na ovom području ima tradiciju dugu više od pet vjekova. Ovome svakako treba dodati i zapažanje da su autori koristili literaturu i izvore  koju do sada nijesu koristili prethodni istraživači prošlosti Nikšića i njegove okoline.  

Sadržaj monografije podijeljen je u osam posebno izdvojenih cjelina, koje, sagledane sve zajedno, predstavljaju cjelovito viđenje predmeta istraživanja. Dakle kroz mikro plan, sagledavani se važni istorijsko-demografski procesi kojima je bilo izloženo muslimansko-bošnjačko stanovništvo Nikšićkog kraja.   

Specijalista  u proučavanju starogrčke tragedije i Aristotela, dr Zlatan Čolaković je nastavio svoje studije epike na univerzitetu  Harvard,  kao dobitnik Fulbrightove stipendije (1984-1988). Na Harvardu, Marina i Zlatan Čolaković temeljno upoznaju kolekciju Milmana Parrya iz 1933-35,  te zbirku bošnjačke epike Alberta Batesa Lorda.  Nakon četvorogodišnje saradnje sa Albertom Lordom, Čolakovići sakupljaju bošnjačku epiku Murata Kurtagića, iz Rožaja,  posljednjeg velikog tradicionalnog bošnjačkog pjevača. Uz pomoć Zaima Azemovića i Mehdije Husića, Čolakovići u Rožajama prvi put na filmu bilježe duge bošnjačke epske pjesme. Bilježenje epike savremenom audio-vizuelnom tehnologijom, te kompjuterskom pripremom i obradom tekstova predstavlja novi način očuvanje bošnjačke epike kao muzeološkog materijala. Tako prezervirani tekstovi ujedno pružaju potpuno nove mogućnosti i principe istraživanja. Na 670 stranica ove knjige nalaze se najljepše epske pjesme Murata Kurtagića iz zbirke Zlatana i Marine Čolaković, te Avda Međedovića iz harvardske zbirke Parry.


 2004, 670 strana

Uz dnevnik sabiranja i razgovora s Kurtagićem o njegovom umijeću i pjesmama  , knjiga sadrži tekstove objavljene u časopisu “Almanah”, kao i u   američkim, kanadskim i hrvatskim časopisima, potom i formularni prepjev Pjesme o Kostrešu na engleski jezik. Poseban  doprinos teoriji tradicionalne epike Z.Čolaković daje u teoretskom traktatu  Herojska mitska priča, a u posebnom poglavlju opisuje i nastanak slavne zbirke Milmana Parryja.  Dio knjige na engleskom jeziku posvećen je anglosaksonskim naučnicima  i studentima, a sadrži pregled istorije  sakupljanja  i objavljivanja bošnjačke epike, te detaljni popis zbirke Alberta Lorda i Čolakovićevih transkripcija i edicija sa Harvarda. Značajan doprinos knjizi predstavljaju  fotografije pjevača iz tridesetih i pedesetih godina XX vijeka , iz arhiva zbirke Milmana Parryja. Ove fotografije, kao i tekstove pjesama Avda Međedovića, Almanah i autori objavljuju s posebnom dozvolom univerziteta  Harvard i kuratora zbirke The Milman Parry Collection of Oral Literature biblioteke Harvardskog koledža. Autori Zlatan i Marina Čolaković vodili su dugogodišnji projekat istraživanja bošnjačke epike, koji je pod pokroviteljstvom Matice hrvatske finansiralo Hrvatsko ministarstvo znanosti. Za svoj doprinos proučavanju usmene epike Zlatan Čolaković je 1990. dobio nagradu Government of Canada Award.

 

 

Od svakog vašeg djede pjesnik Redžep Nurović preuzeo je poneku dobrotu I izvajao djeda Fehima . On je pjesnički model

( Nurović kaže –crtež) jednog ljudskog lika i karaktera ispunjenog melodijama prefinjene ljubavi i duhovnosti . Svako od vas može djedu Fehimu zamijeniti ime , dati mu ime svoga privatnoga djeda. Suština se ne mijenja. Dobrota može imati više imena ili nadimaka . Važno je da joj se ne potkopava temelj .

                                     Milika Pavlović

 

 

 2004, 44 strane

Osnovni smisao i suština ove knjige i njenih anegdota, kojih je ukupno 170, nije u broju stranica (ovih je svega 127), već prije svega u tome što su likovi iz ove sredine, autentični, stvarni, a i osnovne teme i ideje lokalizirane na plavsko-gusinjsko područje, Ovde je u bitnim crtama i skraćenom obliku, veoma duhovito i plastično ispričana prošlost puna prepona, nedaća, ratnih sukoba, bijede i siromaštva, opisani svojevrsni doživljaji i osjećanja ljudi, njihova životna iskustva i načini rasuđivanja. Delo ima filozofsku potku i pre svega dublji etički smisao, pri čemu se jasno razgraničavaju dobro i zlo, istina i laž, humanist i pakost, hrabrost i strah, ljubav i mržnja, prijateljstvo i antagonizam, rad i lenost, sloboda i ropstvo, besa i nevera i drugi pojmovi. U knjizi naziremo i različite društvene kategorije i odnose: uslove života siromašnih porodica, imučnijih slojeva, grad i selo s l. Knjiga je posebno značajna za psiholoske analize i pedagoske meditacije, jer nam razgovori junaka priča najbolje pokazuju kako ovi ljudi razmišljaju, koliko ih određena pojava ili događaj interesuje, čega se rado sećaju, šta ih najviše zaokuplja, koje su njihove karakterne i druge individualne osobine i slično.’………….
           Akademik Jašar Redžepagić

 2004 , 127 strana

 

 

 

Sadržaj  Prve knjige

 

 

Prva dva toma kapitalne studije CRNA GORA U EGZILU  u izdanju Istorijskog instituta Crne Gore i Almanaha predstavljaju pokušaj istoriografske rekonstrukcije socijalne i političke pozicije brojne crnogorske emigracije u periodu poslije odluka Podgoričke skupštine 1918.godine , njenih diplomatskih napora u borbi za opstanak Crne Gore . Prva knjiga sadrži klasičnu istoriografsku ekspoziciju zasnovanu na primarnim i uglavnom nekorišćenim istorijskim izvorima , dok se u drugoj knjizi objavljuje 135 dokumenta programskog sadržaja ( izjave, protesti , memorandumi, note, proglasi , protestna pisma) važnih za rekonstrukciju crnogorskog pitanja u širem evropskom kontekstu .

 

 

 

Sadržaj Druge knjige

 

 

 

 2004, I knjiga - 455 strana
          II knjiga - 692 strane

 

 


Knjiga književno- teorijskih rasprava jednog od najkontraverznijih ličnosti crnogorske naučne i političke scene. Manirom izvrsnog znalca epskog diskursa Kilibarda problematizuje kontraverze uz književno-teorijskom tumačenju Njegoša, Andrića , Đilasa , te nekoliko značajnih epskih pjesama smještajući ih u konkretan socijalno- istorijski i politički kontekst.

 

 


2003 , 270 strana

Knjiga sadrži 58 grafika sa motivima iz Plava i Gusinja , dok se na naslovnoj strani nalazi crtež vrata sa Redžepagića kule , koje je i čuveni Aleksandar Deroko , stavio na naslovnoj strani svoje knjige "Narodno neimarstvo " 
" Hodžić podsjeća na stare majstore – gravere , na kujundžije , a njegove grafike na filigran u kojoj je utkano bogato srpljenje , mnoštvo volje i refiniranih detalja ", zapisao je akademik Sreten Perović, dok je akademik Mladen Lompar , u pogovoru ove knjige pored ostalog napisao : " Hodžićevi crteži rađeni su na licu mjesta ili po rijetkoj dokumentaciji i zato su svojevrsni prostorni arhiv i odraz zaustavljenog toka, prikaz prostora bez čovjeka , ali sa ljudskom dušom u svakom potezu i prikazu ".
Sam autor je povodom ove knjige zapisao:  "Tragao sam za starim fotografijama
Plava i Gusinja, pronalazio ih u stranim i našim novinama, arhivima i muzejima, privatnim kolekcijama, žalio što je sačuvanih malo a oštećenih mnogo. Skupljao sam ih, od djelova sklapao cjelinu, nastojao da čaršiji, sokacima, kulama i kućama, povrnem pređašnji izgled.


 2003, 83 strane, 58  grafika

Činio sam to znajući da crteži teško mogu nadomjestiti stvarnost, da je fotografija nezamjenljivi dokument, ali da su na onim s početka prošlog vijeka, a i kasnije, mnogi objekti zaklonjeni ljudskim figurama, a snimljeni motivi, uglavnom, isti.
Rukovodio sam se ljubavlju prema zavičaju, njegovoj kulturnoj baštini, željom da ovi crteži budu još jedna priča o njegovim ljepotama i vrijednostima, o trajanju i trajnoj prolaznosti, o nama i za nas, podsjećajući na pouku naših predaka: "Kućni prag je najviša planina", odnosno na istočnjačku mudrost: "Kad ne stane kuća, to je kao da izgori biblioteka"."

 

Knjiga pripovjedaka poznatog pisca autora čuvenih romana Gusinjska godina i Davidova zvijezda.  Pripovjetke su tematski vezane za pišćev zavičaj  . Zuvdija Hodžić i ovom knjigom pokazuje da nije slučajno  jedan od najcenjenijih pisaca među  savremenim književnim stvaraocima .

    ....Svih dvadeset priča , koliko sadrži zbirka "Neko zove ", povezuje i prožima jezički i ambijentalni kolorit, istorijska i legendarna patina, moralna i emocionalna dosljednost Hodžićevih junaka. U centru zbivanja je Gusinje , literarni toponim širokog simbolično- meteforičnog značenja , i njegovi mještani opterećeni složenim istorijskim , mentalnim i moralnim nasleđem ......

 

 2003, 162 strane

 

 

Rasprava Pravo na ime Rifata Rastodera predstavlja argumentovan odgovor kritičarima imena Bošnjak i predsavlja pokušaj istorijskog , kulturološkog, socijalnog i političkog pozicioniranja dileme oko imena . U raspravi se takođe tretiraju pitanja manjinskih prava unutar konkretnog crnogorskog pravnog i političkog ambijenta. Kao izdavač ove studije uz Almanah se potpisuje i Forum Bošnjaka /Muslimana.

 

 


 2003, 78 strana

 

 

JOVO MEDOJEVIC – “MUSLIMANI U BJELOPOLJSKOM KRAJU 1477-2002”

Knjiga predstavlja demografsku studiju koja se bavi muslimanima bjelopoljskog kraja od prvih pisanih svjedočanstva o njima do današnjih dana. Obradjeni su aspekti vezani za migracije, demografski razvoj, prirodno kretanje stanovništva i njegova struktura. Na kraju je dat pregled muslimanskih brastava bjelopoljskog kraja i njihovog porijekla.

 

 

 2003 , 152 strane


ŽIVKO M.ANDRIJAŠEVIC, ZORAN STANOJEVIĆ – “POKRŠTAVANJE MUSLIMANA 1913”

Ovo je prva cjelovita istoriografska studija o nasilnom pokrštavanju izmedju 12- 13000 muslimana 1913. godine u plavsko-gusinjskom i pećkom kraju. Opsežan predgovor Zivka M. Andrijaševića uvodi ovu dugo “skrivanu “ temu u orbitu naučnog interesovanja na naučno fundiranoj i izvorno utemeljenoj metodološkoj osnovi. Prvi put je objavljeno

111 originalnih istorijskih izvora, koji na ubjedljiv način svjedoče o ovom fenomenu. Knjiga posjeduje registar imena. Urednik i recenzent knjige, Šerbo Rastoder, smatra da je ovom knjigom na jedan naučno ubjedljiv način, jedna tema o kojoj se više pričalo, nego pisalo, postala legitimno nasledje istoriografije i što je još vaznije, objavljeni dokumenti su za vječna vremena sačuvani od eventualnog uništenja.

 2003, 208 strana

 

Mustafa Memic , Bošnjaci ( Muslimani) Crne Gore

Prvi pokušaj cjelovitog istoriografskog prikaza Bošnjaka ( Muslimana) Crne Gore .

Autor je pokušao da sintetički izloži dosadašnja znanja o ovoj temi koja je rijetko bila predmetom naučnih istraživanja. U hronološkom rasponu od prvih početaka islamizacije do današnjih dana izložene su najbitnije činjenice istorijskog razvoja ovoga naroda . Studija je plod višegodišnjih istraživanja jednog od najboljih znalaca ove problematike . Uz veliki broj izvora i literature ,

Studija obiluje velikim brojem fotografija i  karata , imenskim i geografskim registrom .


 2003, 331 strana


 

Nedavno se u izdanju "Almanaha" pojavila kapitalna četvorotomna ANTOLOGIJA USMENE KNJIŽEVNOSTI BOŠNJAKA IZ CRNE GORE I SRBIJE čiji je priredjivač jedan od najboljih znalaca ove problematike akademik Husein Bašić. Antologiju čine četiri knjige (lirika, epika, proza , o usmenoj književnosti).

 

2002, I – 285 strana

           II- 293 strane

           III- 277 strana

           IV – 314

Okosnicu ove Antologije čine pjesme zapisane u trima kasabama Crne Gore, uglavnom na periferiji Sandžaka, najvjerovatnije čistom slučajnošću, što iz njih potiču ljudi koji su pokazali interes i ljubav, da ih, možda u zadnjem trenutku, otrgnu od zaborava. Inače bi doživjele sudbinu lirskih pjesama muslimana koji su živjeli u mnogo većim i razvijenijim gradovima i palankama u Srbiji, koje su netragom nestale. Ne možemo reći da u tim mjestima, kao uostalom u bosansko-hercegovačkim gradovima, nije cvjetala raznovrsna i bogata lirska poezija.
Na prvom mjestu tu je zaista dragocjena zbirka Miodraga Vasiljevića: Jugoslovenske narodne pjesme iz Sandžaka, po kazivanju Hamdije Šahinpašića, rodom iz Pljevalja, Izdanje "Muzika" Moskva, 1967. godine, koja sadrži tri stotine lirskih pjesama, pretežno iz pljevaljskog kraja, ali i susjednih mjesta: Priboja, Prijepolja, Bijelog Polja, Sjenice, Novog Pazara, kao i kasaba u susjednom dijelu Bosne i Hercegovine: Rudog, Višegrada, Goražda, Cajnica, Foce, Zvornika i šire. .
Drugi značajniji izvor je 100 dotad neobjavljenih lirskih pjesama u knjizi Crni dukati - Izbor iz narodnog stvaralaštva plavskogusinjskog kraja, koje je ovaj priređivač zabilježio u ljeto 1958. godine od svoje majke Hateme.
Treći izvor je Zbornik zapisa narodnih umotvorina iz Rožaja i okoline - U rijecima lijeka ima, Rožaje, 1987. godine, u kome su zastupljeni zapisi književnika Zaima Azemovića i Ibrahima Hadžića, te folkoriste Ljubiše Rajkovića, Ibiša Kujevića, Delije Kurpejovića i drugih. U Zborniku je znatan broj tekstova koje je zabilježio vrsni poznavalac usmenog stvaralaštva i čovjek koji je prikupio obiman fond svih vrsta usmenog narodnog izraza, Zaim Azemović. Ovaj Zbornik sadrži 66 lirskih pjesama.

Kao što za izbor lirike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije osnovu čini ranija knjiga Može li biti što bit' ne može - antologija muslimanskih lirskih pjesama iz Sandžaka - tako za epiku osnovu čini knjiga Zeman kule po ćenaru gradi - antologija muslimanskih epskih pjesama iz Sandžaka,l premda su u obje knjige gotovo polovina sadržaja nove i prvi put objavljene pjesme, tako da se s pravom može govoriti o novim i znatno širim izborima. To novo i šire je svakako u činjenici da ovaj izbor sadrži dosad neobjavljene epske pjesme, ne samo s područja današnjeg Sandžaka, već i iz onih krajeva koji su nekad bili gusto naseljeni muslimanima (Nikšic, Spuž, Podgorica, Kolašin, Crnogorsko primorje), kao i izvjesne pjesme nastale na podrucju Srbije, čiji su utvrdeni gradovi sve do druge polovine XIX vijeka bili pod osmanskom vlašću.
Na drugoj strani, na samom kraju obimnog i raskošnog južnoslovenskog pjesništva, cija je stvaralačka faza zbog istorijskih tokova i izmijenjenih uslova života bila već završena, stoji monumentalni i s nadahnućem pravih i velikih pjesnika sročeni junački epos "Zenidba Smailagić Meha", za koji, u predgovoru knjige "Pevač priča", Albert Bates Lord kaže: "Medu pevačima modernih vremena nijedan nije ravan Homeru, ali onaj, koji je, koliko mi poznajemo epsku pesmu, najbliži velikom majstoru jeste Avdo Mededović iz Bijelog Polja u Jugoslaviji."
Bez mitomanskog pretjerivanja, čega je već bilo napretek u južnoslovenskoj usmenoj predaji i tradiciji, ovaj pribirač kulturnog nasljeda bošnjackog naroda u Crnoj Gori i Srbiji samo konstatuje da su ova djela stvorena u muslimanskoj sredini, od autora Bošnjaka, da čine najveće vrhove i domete u ovoj oblasti narodnog stvaranja i dižu cijenu i mjeru vrijednosti usmenog stvaralaštva ostalih južnoslovenskih naroda.

Ova Antologija prati, uglavnom, uobičajenu klasifikaciju na pojedine vrste koje su jedne, prirodno, različite medu sobom, dok druge nisu čvrsto razdijeljene, već se prepliću elementi različitih vrsta. Tako su u odvojenim ciklusima date: basne, bajke i novele; predaje i legende: pripovjetke i hićaje, šaljive priče, anegdote i kraći oblici usmene narodne proze (izreke, poslovice, kletve, blagosiljanja, zagonetke, bajalice i dr.).
Usmena književnost Bošnjaka Crne Gore i Srbije svakako zaslužuje svestranije i timsko istraživanje, kako na prekinutim a još neusahlim izvorištima usmenog narodnog izraza, koji još traje, ali se ne obnavlja (najviše zbog toga što je obnavljanje usmenosti, što se tice ne samo epike, vec i nekih drugih vrsta, završeno, ali i zbog drugih razloga). Stoga je nužno procešljavanje onoga što je zapisano i što čami u arhivima, kao i potpunije istraživanje i odabir najboljeg što su zabilježili naučnici svjetskog glasa, prije svih Matija Murko (ako su njegovi brojni fonogrami još čitljivi?), Milman Perry i Albert B. Lord.
Da na kraju napomenemo: usmena književnost Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije nije izolovano i zasebno kulturno nasljede jednog malog dijela naroda koji to nasljede smatra svojom kulturnom baštinom, već je prije svega živo vrelo koje se ulijeva u jedinstvenu bošnjacku kulturu i tradiciju. Ono istovremeno bogati i čini raznovrsnijom usmenu književnost crnogorskog i srpskog naroda, ne samo u administrativnom (državnom) smislu, već u svim oblicima pojavnosti i bivstvovanja. Ono nije "strano tijelo" i mahana, već razlog više da bude tretirano i kao dio (crnogorske i srpske) usmene književnosti i tradicije.

 

Izučavanju bošnjacke usmene književnosti, kako u BiH tako i u Sandžaku, u posljednjih nekoliko godina XX stoljeca, dali su značajan doprinos: Muhsin Rizvić, Đenana Buturović, Hatidža Dizdarević, Munib Maglajlić, Enes Kujundžić, Zlatan Colaković i drugi.
U ovaj izbor uvršteni su kako naučni, stručni, tako i prigodni tekstovi i prikazi, stranih i domaćih autora, te nekoliko tekstova značajnih za potpunije razumijevanje i shvatanje bošnjacke usmene tradicije. Ovdje mislimo na radove Ćamila Sijarića, Alije Džogovića, Ismeta Rebronje i dr. čiji si tekstovi u cjelini ili fragmentima zastupljeni. Radovi su objavljeni u prvobitnom obliku i narječju na kome su štampani, a eventualna skraćenja su označena sa tri tačke, ili riječju Odlomak, ispod naslova. Isti postupak praktikovan je i kod prevoda sa stranih jezika, koji su preuzeti iz stranih i domaćih publikacija.

Đustina Cacaj-Šuška je prva žena iz Malesije koja je dobila zvanje -doktora nauka i prvi je kandidat iz albanske dijaspore koji je doktorirao u Tirani . Radojica Jovicević u recenziji ove knjige navodi:
U ovoj monografiji autor se bavi društveno-istoriskim i kulturnim prilikama na Balkanu početkom i u prvoj polovini 19. veka, s posebnim osvrtom na rad prvog začetnika i predstavnika albanskog prosvetitelja Nauma Većilhardžija, koji je stasao medu vodecim ljudima prosvjete i kulture drugih balkanskih naroda. Vecilhardžijevo posebno pismo održava gotovo u potpunosti fonetskofonološki sistem albanskog jezika, slijedeći na taj način druge rodonačelnike balkanskog preporoda (Dimitrija Darvara, Georgea Lazara, Petra Berona i Vuka Karadžića), čiji bukvari kao i njihove ideje, zauzimaju vidno mjesto u ovoj monografiji. Treba istaći da je ovdje po prvi put razriješen i prema potrebi prokomentarisan Vecilhadžijev alfabet. Date su i dodirne tačke autorovog pisma i bukvara 19. veka u odnosu na ostala pisma i bukvare balkanskih naroda tog vremena. Rukopis predstavlja značajan doprinos nauci kako albanskog tako i balkanološkog karaktera. Njegova sadržina je jedan dragocjen pregled balkanske kulture baštine iz perioda preporoda na Balkanu.

 2003, 219 strana

Magistar ekonomskih nauka Halil Kalač priredio je knjigu "Kalači - život i obicaji" u izdanju Podružnice "ALMANAHA" iz Rožaja, specifične etno-monografske sadržine. S obzirom da je autor iz sela Kalače, kod Rožaja, i da pripada vrlo velikom plemenu Kalač, naseljenom na brtsko-rožajskom predjelima, uglavnom u gornjem toku rijeke Županice, on je dobro poznavao sve oblike života svog plemena, njegovu prošlost i sadašnju egzistencijalno-kulturnu situaciju i bioetničku fleksiju. Ovu veliku i autentičnu storiju o svojem plemenu od starih dobrih pripovjedača i pamtiša, apercepirao je sve njihove "usmene knjige" i predanja koja su ovi bistri planinci pamtili i predavali mladima. Ova velika narodna riznica pamćenja i znanja, i bogatastvo individualnih i kolektivnih životnih sadržaja plemena, motivisala je autora da, po mogućnosti, zapiše sve iz životne i folklorne riznice plemena Kalač. Autor je ovu bogatu tradiciju dobro pamtio, a osobito one priče koje je slušao od svojeg oca Tahira, svojih amidža i rodaka-staraca koji poput aeda znaju dobro svaku priču "od najstarijih vremena" saopštavaju je ili uz gusle ili na sijelima, bilo uz pjesmu ili manirom rapsodskog pripovijedanja, formulišuci i cuvajuci svoju tradiciju u resursu autenticne epike, impresivne lirike i etnoplemenske hiperbolike.
 2002, 370 strana




Knjiga predstavlja faktografski utemeljenu hronologiju dogadanja u ovom dijelu Crne Gore u vremenu ratnih dešavanja u susjednoj Bosni .Potresna i dokumentovana priča o etničkom čišćenju , nasiljima i zločinima nad Bukovičanima , potkrijeplejna je izjavama očevidaca, stradalnika , fotografijama i dokumentima koji uvjerljivo svjedoče o ovom zločinu. Preživjeli Bukovičani danas imaju status raseljenih lica i žive u nadi da će država Crna Gora , koja je bila obavezna da im pruži zaštitu , konačno smoći snage da im omogući povratak na svoja ognjišta , kazni zločince i pravedno nadoknadi materijalnu štetu i omogući obnovu popaljenih domova. Kao prilog knjizi , objavljena su imena 557 Bukovičana, nad kojima je u februaru 1943. godine izvršen genocid od strane četničkih jedinica Pavla Đurišića.

 

 2003, 134 strane

 

Knjiga ¨Usud imena¨ autora Rifata Rastodera, obima oko 180 stranica osnovnog teksta I jos oko stotinu stranica autentičnih dokumenata, rijetka je storija, odnosno ljudska priča I, istovremeno, rijetka zbirka autentičnih svjedočenja I svjedočanstava o najdrastičnijim zločinima nad ljudima na prostoru Srbije I Crne Gore tokom prve polovine devedesetih minulog vijeka. Okosnicu knjige čini otmica najmanje 20 putnika iz voza Beograd – Bar, 27. februara 1993. godine, na Željezničkoj stanici ¨Štrpci¨ kod Priboja, ali su ilustrativno obrađene I otmice žitelja sela Severin ( Priboj ) i žitelja Bukovice kod Pljevalja, kao I deportacija iz Crne Gore izbjeglica tokom 1992/1993. godine. U posebnom indeksu imena na kraju knjige evidentirano je nekoliko stotina lica koja se, po raznim osnovama pominju u knjizi.

 

 2003, 270 strana

DUŠICA MINJOVIĆ, Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i kreacije, Almanah, Podgorica, 2003.


Međedovićev ep Ženidba Smailagic Mehe matricu je našao u nekoliko verzija istoimene pjesme, ali pjesnik-pjevač Avdo Mededović nesumnjivo je stvorio djelo zavidne umjetničke vrijednosti. U odnosu na matrice, ali i na cjelokupan predašnji korpus bošnjačko-muslimanskih i hrišćanskih narodnih pjesama Međedović se nalazi na fonu reprodukcije u pogledu tematsko-sižejnih osnova, motiva i epskih klišea-formula. Ova reprodukcija jeste u službi Međedovićeve kreacije i sinteze koja ima ulogu čelične konstrukcije epa koji je Mededović pjesničko-pjevačkom tehnikom sagradio. Svoju kreativnost i samosvojnost iskazuje usložnjavanjem tema (komponovanjem i sažimanjem više već postojećih i ustanovljenih tema u epskoj tradiciji južnoslovenske i bošnjačko-muslimanske epike), dubinskim psihološkim razvijanjem likova, postojećih motiva i socijalno-psihološkim motivisanjem kako likova tako i situacija gdje upliće i motiv sudbine, ne baš tako čest u epskoj narodnoj poeziji balkanskih prostora, pitoresknim kazivanjem, posebno kada barata epskim formulama.

 2002, 169 strana

U epu Ženidba Smailagić Mehe Međedović je na tematsko-sižejnom planu u jednoj temeljnoj tački ostvario ukrštaj prošlosti i sadašnjosti i to tako što je značajne istorijske događaje osmotrio sa vremenske distance što mu je omogućilo da stvori djelo koje ne gubi od svoje autentičnosti i usmenosti. Nalazeći se na raskršcu reproduktivnog i kreativnog Avdo Međedović se kreće u smjeru samosvojnosti, kreativnosti, uz povremeni blagi osvrt na ono u epskoj pjesničkoj tradiciji već utemeljeno, a za jednog pjesnika-pjevača reproduktivno.

 

 

Knjiga "Darovi " Zaima Azemovića , poznatog književnika iz Rožaja i autora preko dvadeset do sada objavljenih naslova je izbor iz njegove proze, napravljen povodom četrdesetogodišnjice njegovog književnog stvaralaštva. U knjizi su objavljene antologijske priče iz rožajskog kraja , te fragmenti uglednih kritičara o književnom stvaralaštvu Zaima Azemovića, jednog od najdarovitijih pripovjedača na prostoru Crne Gore.

 


 


 2003, 223 strane

 

 

Ova knjiga pjesama donosi i jednu sasvim novu dimenziju pjesnikova doživljaja svijeta i poetskog izraza. Kataklizmično prijeteći svijet mitskih predstava o zlu , sve one horebilne predstave o uzmama i utrama zadobile su jezivo stvarnosno uobličenje u neposrednim iskustvima zločina nad Bosnom i Bošnjacima u poslednjem orgijanju velikosrpskih i velikorvatskih genocidnih nakana i ostvarenja.

                                                 Prof.dr Enes Durakovic





 2001, II izdanje , 122 stranice

 

 

Iz ovih 150 priča i anegdota , pored sjajnih primjera čojstva i junaštva: žrtvovanja za čast , obraz i zadatu riječ , bije ponekad ili isijava tragika jednog mukotrpnog življenja , ali i nemirenje sa zlom koje je prisutno svuda oko čovjeka , pa i u njemu samom. Rijetka knjiga anegdotskih zapisa sabiranih godinama u kojima se na ubjedljiv i autentičan način govori o tradicionalnim moralnim osbinama koje su krasile muslimanski svijet na području Crne Gore i šire.

 



 2002, 310 strana

 


Muharem Dizdarević, Asim Dizdarević , HarisDizdarević , Pamćenje i sjećanja , Muslimansko/Bošnjačka bratstva u bjelopoljskom kraju , I-II, Almanah ,Podgorica 2002.

Autori su u dvije knjige, na 1190 strana  prezentirali kratak istorijat bjelopoljskog kraja , biografije najpoznatijih kulturnih stvaralaca počev od XVII vijeka do naših dana , rodoslove 128 muslimansko/bošnjackih bratstava , istorijat vjerskih škola sa biografijama vjerskih službenika bjelopoljskog kraja.


 

 2002 , I I II knjiga 1190 strana

 

 


Monografija je koncipirana tako da prati i razmatra tri važna segmenta islamskog nasleđa na tlu Crne Gore- istorijat Islamske zajednice , džamije i imame. Autor je dao iscrpne podatke sa fotografijama o 106 postojećih džamija u Crnoj Gori , kao i podatke o porušenim džamijama sa tačnim lokacijama gdje su nekada nalazile i snimljenim mjestima na kojima su se nalazile .

 

 

 

 2001, 499 strana

 

HUSEIN BAŠIĆ

1.TUDJE GNIJEZDO
2. KAPIJA BEZ KLJUČA
3. KOSTI I VRANE
4. PUSTO TURSKO
5. BIJELI AZIJATI

Kapitalna edicija od pet romana Huseina Bašića. Rijetka storija koja prati sudbinu bošnjačkog življa , njegove dileme i trauma, puteve stradanja i  uzdizanja.

 
 2000 , I – 272 strane
 II- 230
 III- 275
 IV- 272
 V – 308

 


SEMIHA KAČAR

"ZAROZAVANJE ZARA"
ŽENSKE ISPOVIJESTI

 

 

 2000, 124 strane

 

 

 

Knjiga Vojislava P. Nikčevića  dovodi u sumnju postojeće interpretacije istrage poturica događaja s početka XVIII vijeka koja je poslužila kao istorijska osnova čuvenog Njegoševog spjeva "Gorskog vijenca ". Autor dovodi u sumnju izvornu osnovu ovoga događaja dajući mu sasvim drugačije istorijsko značenje  i kontekst.

 


 

 2001, 203 strane

Nova knjiga Olge Zirojević iz tematike islamizacije na južnoslovenskom prostoru bavi se problemom konvertita, uz originalni naslov "Kako su se zvali?". U njenim odgovorima nalazimo dokumentovana razmatranja i izvornu građu o ličnom imenu, imenu oca konvertita, takođe o nadimku i apoziciji, u funkciji ličnog imena i potvrđivanja identiteta, kasnije i u građenju prezimena; i najzad o patronimiku: prezimena, odnosno rodovska imena, to je specifična pojava kada je reč o konvertitima. Reč je o dokumentovanoj razuđenoj studiji saopštenoj na originalan način: uporedo sa tekstom studije idu i tekstovi u fus -notama (ispod crte), često sa bitnim informacija o predmetu osnovnog teksta, ali i sa spiskovima ličnosti i drugih imena konvertita iz raznih krajeva, posebno karakterističnih za prostore ex-Jugoslavije.
                                                     Dr Miljana Radovanović

U okvirima razmatranja složenih pitanja islamizacije na južnoslovenskom prostoru Olgu Zirojević u ovoj knjizi interesuju manifetstni obrasci konverzije, pre svega identifikacija obraćenika, s ciljem da se utvrdi u kojoj meri i na koji način uključivanje u novu religijsku, ali i sociokulturnu grupu podrazumeva napuštanje dotadašnjeg hrišćanskog identiteta i prihvatanje novog, preporučenog muslimanskog identiteta i s tim u vezi imenskog sistema i repertoara. U tom kontekstu autora interesuju: lično ime, ime oca, nadimak i apozicija, te patronim ili matronim, rodovsko ime i prezime. Autor, donoseći reprezentativnu građu sa južnoslovenskih ali i drugih prostora Osmanskog carstva - pa i do Indije i Kine, pokazuje da se, iako u skladu sa islamskom dogmatikom više od dve trećine konvertita nose arapska religiozna, odnosno kuranska imena, analizom imenskog repertoara mogu uočiti procesi njegove turcizacije ali i procesi očuvanja i preoblikovanja tradicijskih obrazaca u okvirima određene etničke zajednice, ali i na regionalnom, pa i lokalnom nivou. Tako na jugoslovenskom prostoru pored promovisanog arapskog i instirucionalizovanog turskog ili osmanskog kulturnog modela, osobito kod ličnih imena, opstajavaju tradicijske forme kulturnog ponašanja, time što su prezimena, rodovska imena, a posebno ženski imenski repertoar i namci ostajali u granicama tradicijskog.              
                                                                                                        Mr Miroslav Ničkanović