Skender Bajrović
rođen je 7.VI 1955 u Gusinju (Laze Bajrovića). Osnovnu školu započeo
je u zavičaju, a nastavio i završio na Cetinju, gdje mu se porodica
preselila. Kao učenik osmog razreda osnovne škole na Cetinju imao je
samostalnu izložbu i od Skupštine opštine dobio stipendiju da
nastavi školovanje. Godine 1971. porodica mu se seli u Skoplje u
kome žive do 1976. godine. Bajrović je studirao slikarstvo na
Pedagoškoj akademiji u Ljubljani a zatim na Visokoj pedagoškoj
akademiji u Rijeci. Živi u Ljubljani, gdje se afirmisao kao umjetnik
ali i likovni pedagog. Imao je 28 samostalnih izložbi u Sloveniji,
Makedoniji, Austriji, Italiji...
Član je više slovenačkih likovnih udruženja, kao i Društva likovnih
umjetnika Koroške (Austrija). O njegovom likovnom djelu objavljene
su brojne kritike u zemlji i inostranstvu. Jedan je od osnivača
Zavičajnog društva Plavljana i Gusinjana u Sloveniji »Izvor« i
njegov dugogodišnji predsjednik, kao i glavni urednik istoimenog
lista.
***
U Ljubljani, u ateljeu
poznatog (slovenačkog) umjetnika i likovnog pedagoga, Skendera
Bajrovića, shvatio sam koliko mi je bliska misao F. Ničea da »treba
proniknuti u slikara da bi se razumjela slika«. Jer, Bajrovićeve
slike, ma koliko pripadale apstraktnom ekspresionizmu i odražavale
moderna estetska strujanja, prepoznao sam kao drage i »već viđene«
prizore umjetnikovog i moga zavičaja – Gusinja. Bilo mi je, dakle,
lako »proniknuti u slikara« čija su kula i moja kuća u istom sokaku,
odvojene (povezane) baštom širokom nekih tridesetak koraka. Rasli
smo u istim socijalno-ambijentalnim uslovima, u najljepšem
prirodnom okruženju, vaspitavani na istim etičkim principima i
bogatom duhovnom nasljeđu, živjeli u nacionalno i vjerski
izmiješanoj sredini, poznatoj po skladnim međusobnim odnosima.
I sudbina nam je, kao i većini Gusinjana, slična. Iz zavičaja se
odlazilo, ali se od njega nikad nije odvajalo. Zavičaju se
neprestano vraćalo, s protokom godina sve više i češće. Na kraju –
zauvijek.
To nas vode zovu, zavičajne – zapisao sam u prologu svoje knjige
Neko zove, objašnjavajući magičnu moć gusinjskih rijeka koje su,
siguran sam predodredile i umjetničku sudbinu Skendera Bajrovića.
Doživljaji i slike iz đetinjstva, zna se, najintenzivniji su i
najduže se pamte i traju. Odrastati između Grnčara, Ljuče, Vruje,
Dolje, Ilinke i Grlje, pored Ali-pašinih izvora i brojnih potoka,
jaža, jazeva, vada i vrela – zapinjati vrše u brzacima, virovima ili
u kanicama rukama hvatati pjegave potočarke, gasiti žeđ hladnom i
bistrom, kao jamuža pitkom i zdravom vodom, s planinskih lazeva i
visova gledati zelenu dolinu prošaranu đerdanima rijeka čije se boje
prelamaju i mijenjaju zavisno od doba dana, a snaga, ljepota i tok
od promjena u
prirodi – znači i svjesno i podsvjesno, nositi, osluškivati i
prepoznavati u sebi i svojoj životnoj filozofiji, uticaj »modrih
rijeka«. Potvrđuju to i Bajrovićeve slike, najviše one iz ciklusa
»Voda… Voda… Voda (Wasser)«, koje bogatom asocijativnošću, snažnim
i ekspresivnim, koliko i lirskim izrazom, slojevitošću simbolike i
metaforike, univerzalnošću poruke, (oslobođene nekadašnjih vodotoka
i obala), predstavljaju umjetnička djela koja zadovoljavaju visoke
estetske kriterijume, čineći da ih kao svoje prihvate i oni koji im
ne znaju »izvore«; oni koji Bajrovićeve slike doživljavaju na pravi
način – kao umjetnikovu, ali i svoju priču o Vodi – tom prvom
ogledalu u kome je čovjek ugledao svoj lik, o Vodi kao govoru
Prirode, o njenom žuboru koji je Prirodi što i ljudima govor, o Vodi
koja je i pjesma i priča, usklađenost zvukova i boja, o Vodi koja
daje život svemu; pored koje se najljepše sanjari ali i najdublje
misli, pored koje drveće najbrže i najbujnije raste, nad kojom
ptice najradije lete i najljepše cvrkuću, podešavajući svoju pjesmu
prema »notama vode«.
Što je moj
odnos prema Bajrovićevim slikama i takav i drukčiji – razlog je,
naravno, emotivne prirode, oslonjen i na poruku Gastona Bašlara »Ako
hoću da proučavam život slike vode, moram, dakle, da glavnu ulogu
dam rijeci i izvorima rodnog kraja«. Čini to i Skender Bajrović,
koji je svuda
kuda ga je
životni tok nosio – čuo klokot izvora iz Laza Bajrovića, romor
Bistričice i grgor Grnčara, slušao glasove zavičajnih rijeka (iste
kao »vlastite unutrašnje glasove« o kojima govori O. Kokoška), koji
su ga uspavljivali ako je budan, budili ako spava, izazivali i
nadahnjivali da ne ispušta kičicu iz ruke, hitajući da institktom
rođenog umjetnika »uhvati neuhvatljivo«, da na platno prenese
očaravajuće trenutke kad se na površini, ali još više, u
tajanstvenim dubinama Gusinjskih Voda, kao pod fluoroscentnom
svjetlošću ili fosforocentnim ozračjem, uzburkaju, razigraju i
rasplamsaju boje, pokazujući svoju moć, uzbuđujući nas,
zadivljujući snagom i oplemenjujući ljepotom, mameći da se vratimo
zavičajnim rijekama. I svi koji su na njihovim obalama ugledali
svijet – to i čine, neki prije, neki kasnije; svi sa istom,
neodoljivom potrebom i ljubavlju, ali niko tako plodotvorno i
korisno i za zavičaj, i za svoje stvaralaštvo – kao umjetnici. Kao
Skender Bajrović koji se
u svom ljubljanskom
ateljeu, među slikama Giz ciklusa »Voda, Voda, Voda« osjeća kao da
je u svome Gusinju. Gledajući ih, isti osjećaj imao sam i ja.
Zuvdija HODŽIĆ
SLIKE
|